Prema nekim kvalitativnim istraživanjima, žene s poremećajem u prehrani izražavaju više straha od tjelesnih promjena u trudnoći od žena koje nisu u riziku od poremećaja. Ti rezultati zorno prikazuju koliko pritisak medija i javnosti može biti štetan za trudne žene u kontekstu estetskih standarda koji propisuju mršavost, te koliko je taj pritisak veći za osobe s poremećajem u prehrani. Zanimljivi su i nalazi istraživanja koji istovremeno pokazuju strah trudnica od pogrešnog tumačenja njihova stanja kao “debljine” od strane okoline, ali i pokušaje da i za vrijeme trudnoće dosljedno ostanu unutar nametnutih normi vezanih uz tjelesni izgled, odnosno da ih se ne percipira kao da su “van kontrole”. Taj je fenomen jasno vidljiv, primjerice, u medijskim napisima o trudnome tijelu Kim Kardashian (“Ne može prestati jesti“, “Jest ću koliko želim”, “Plaćena da sjedi i prejeda se” i “Trudna Kim ignorira upozorenja liječnika”). Trudna se žena, dakle, prikazuje kao svojevoljno inatljivo derište bez trunke samokontrole, što ide u prilog tezi da žena ne može i ne smije odlučivati o vlastitu tijelu, odnosno da joj je potreban izvanjski autoritet za odluke koje se tiču njezina tjelesnog integriteta.
Kao primjer, pak, “dobre” i “kontrolirane” trudnice u medijima se navodi Heidi Klum, manekenka koja se samo šest tjedana nakon trudnoće vratila na modnu pistu noseći reviju donjeg rublja. Njezin potez mediji nazivaju “pothvatom” na koji je publika reagirala glasnim vriskom oduševljenja, a nisu propustili prenijeti ni najavu o dodatnih deset kilograma “viška” koje manekenka treba izgubiti. Klum je tek jedna od “anđela”, manekenki kuće Victoria’s Secret, koje su se netom nakon porođaja vratile na pistu, postavljajući tako suludi standard i odašiljući poruku da je žensko tijelo potrebno i moguće kontrolirati do te mjere da se neposredno nakon porođaja gotovo i ne vide tragovi prethodne trudnoće.
Mršavljenje nakon poroda mediji nerijetko nazivaju “vraćanjem tijela” (engl. getting sb’s body back) ili “vraćanjem linije/figure”. Taj izraz podsjeća na činjenicu da, unatoč svoj pozornosti koju generira, trudno tijelo nije ono “pravo”, i nije vrijedno stvarne pažnje. “Vraćanje tijela” govori u prilog važnosti i ekskluzivne vrijednosti tijela koje nije trudno i koje se može iznova promatrati isključivo kao seksualni objekt, bez tragova njegovih drugih funkcija. Na taj suludi imperativ podsjeća i fotografija Kourtney Kardashian na naslovnici časopisa “OK!”, s naslovom “Tajna moje dijete: izgubite 5 kilograma u 10 dana”. Kardashian, naime, nikada nije dala intervju za taj časopis, niti je pristala fotografirati se za njega, a fotografija s naslovnice digitalno je uređena kako bi izgledala vitkije. Mediji su doslovno, dakle, “nacrtali” sliku Kardashianina tijela kakvo misle da bi trebalo biti. Također je zanimljivo kako savjeti o zdravoj prehrani i tjelovježbi, kakvi često prate poslijeporođajne fotografije poznatih žena, ne podrazumijevaju zdravlje, nego vitkost kao ultimativni i najvažniji ishod.
Kalupi u koje se žene gura samo se mijenjaju ovisno o njezinu reproduktivnom statusu, no oni su uvijek prisutni. Isprva se radi o seksualiziranom vitkom tijelu, zatim, za vrijeme trudnoće, o vitkom tijelu u donekle čednoj odjeći, s trbuhom kao asesoarom, a nakon trudnoće potrebno je ukloniti svaki dokaz trudnoće ili rađanja.
Tijelo kao stroj, čovjek kao proizvod
Gotovo fetišističko svođenje žena na nekolicinu reproduktivnih organa i promatranje osoba kroz prizmu obnašanja uloge u reprodukciji (osobito ako se ženu prikazuje u bilo kojoj vrsti otpora prema nametnutoj ulozi “dobre” trudnice), koje perpetuiraju mediji s ciljem stvaranja profita, ide ruku pod ruku s desničarskim i vjerskim skupinama sa sličnom agendom kontrole ženskoga tijela.
Trudno se tijelo, naime, uklapa u kapitalistički sustav ponude i potražnje. Ženska su tijela u zapadnim društvima često komodificirana. Trudna tijela konzumiraju i proizvode u ciklusu stvaranja drugih tijela, odnosno proizvoda, koji će na kraju također postati dio sustava – žene i djeca tek su, dakle, radnice i proizvodi. Komodifikacija djece potrebna je kako bi se održao sustav koji majke tretira kao proizvođačice. Istovremeno, trudna tijela postaju strojevi koji stvaraju tijela-proizvode koje će drugi konzumirati. Iako trudne žene evidentno mogu kontrolirati same sebe, doživljava ih se inkubatorima za razvoj djece. Tijelo, odnosno proizvod u njezinoj utrobi smatra se, dakle, vrjednijim od same trudnice.
Osim vrednovanja tijela trudnica, zapadno se društvo danas sve više fokusira na prava fetusa. Otkako je postalo moguće vidjeti prikaze fetusa, jednostavnije ih je smatrati osobama, što za posljedicu ima dodjeljivanje prava i uloga i sve glasnije sporove oko početka života i drugih bioetičkih tema. Tehnološki napredak, odnosno tehnologije snimanja mikroskopskih fotografija, u službi je novih kulturnih stajališta. Mnogi tehnološki dosezi instrumenti su u stvaranju politički podijeljene klime, u kojoj se zatim vode rasprave o reproduktivnim pravima. S jedne strane, čini se, u posljednjih su nekoliko desetljeća otkriveni gotovo najsitniji i najskrovitiji fiziološki procesi nastanka i održanja embrija/fetusa, dok su istovremeno identitet i definicija žene, trudnice i majke ostali zamršeni i podjednako nepoznati. To bi moglo objasniti zašto se, danas možda žučnije nego ikad, vode rasprave o reproduktivnim pravima i tjelesnoj autonomiji žena. Upravo moderne tehnologije, naime, koriste grupe s agendom ograničavanja prava žena i docilizacije njihova tijela, prosvjedujući, primjerice, ispred bolnica, s groteskno uvećanim fotografijama fetusa.
Isprepletenost patrijarhata, kapitalizma i masovnih medija demonstrira da se, možda, mijenjaju mehanizmi kontrole ženskoga tijela, ali ne i uzroci i posljedice takve kontrole. Čak i “kozmetičke” promjene diskursa, kao i tehnološki napredak, u službi su te kontrole, odnosno onih društvenih grupa koje posjeduju moć i pomoću nje perpetuiraju status quo.
*Ovaj je tekst nastavak članka Analiza 1/2: Je li trudno tijelo predmet žudnje ili stroj za rađanje?
