Ovo je sedmi tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno doba, Pogreške postmodernog feminizma, Zašto feminizam mora biti antikapitalistički , Odbacivanje anarhizma: Liberalni anarhizam i Odbacivanje anarhizma 2: Buntovni i crnački anarhizam, Marksizam protiv roda.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
“… buržoazija i njeni podržavatelji obmanjuju ljude pričajući o slobodi općenito, o jednakosti općenito, o demokraciji općenito… Upitajte ih: jednakosti između kojeg spola i kojeg drugog spola? Između kojeg naroda i kojeg drugog naroda? Između koje klase i koje druge klase?” (Vladimir I. Lenjin, Sovjetska vlast i položaj žene)[1]
Najozbiljniji i najuspješniji pokušaji uvođenja jednakosti muškaraca i žena učinjeni su u socijalističkim režimima. Doveli su više žena na radna mjesta brže nego ijedan liberalni režim u povijesti. Uključivanje žena u rad nije bilo samo feministički cilj već i ekonomska i proizvodna nužnost u borbi socijalističkih sistema da industrijaliziraju i moderniziraju nerazvijene zemlje i izgrade ekonomije koje će moći kolektivizirati neke kućanske poslove. Potaknuta iskustvima žena na Kubi i iz Sovjetskog Saveza, dobar primjer je Kina.
Judith Stacey je napisala da “nije moguće ovu transformaciju položaja žena u Kini ne vidjeti gotovo kao čudo.”[2]
U Kini su životi žena prije socijalističke revolucije bili su brutalno patrijarhalni. Društveni odnosi i pristup materijalnim sredstvima bili su diktirani statusom unutar proširene obitelji koja je bila izrazito mizogina do stupnja infanticida ženske djece, vezanja stopala, prodaje djevojčica kao nevjesta i uobičajenog premlaćivanja supruga. Preživljavanje je ovisilo o udovoljavanju patrijarhalnom sistemu, alternativa je bila samoubojstvo. Znamo za primjer “ženskog mučeništva” Miss Chao Wu-Chieh iz 1919. “… koja je prerezala svoj grkljan sjedeći u stolici za nevjestu kako bi izbjegla nepodnošljivu sudbinu dogovorenog braka”.[3]
Tijekom Građanskog rata kada je došlo do nedostatka muške radne snage, žene iz provincije i sa sela su bile mobilizirane kako bi održavale državnu ekonomiju. U tom razdoblju vidimo ubrzano urušavanje konfucijanske strukture proširene obitelji koja je već bila na umoru. Među organiziranim radnicama i seljankama eksplodirala je feministička svijest. 1948., Komunistička partija je donijela novu rezoluciju potičući žene da se nastave boriti protiv svojih patrijarhalnih obitelji, premda je borba spolova i dalje predstavljala kontradikciju u samom narodu i nije bila istinski podržana poput borbe radnika protiv zemljoposjednika. U maoizmu su spolni antagonizmi podijelili radničku klasu. Muška supremacija nije bila definirana kao eksploatacija, žene nisu bile smatrane revolucionarnim agentima protiv spolno zasnovane opresije, već tek kao drugarice muškarcima protiv klasno zasnovane opresije. “Revolucija se dijeli prema tome je li istinska ili lažna. Ne dijeli se prema spolu.”[4]
Od žena se zahtijevalo da ostave po strani vlastite revolucionarne interese i stanu uz muškarce prema klasnoj liniji kako bi se na najbolji način postigao socijalizam, koji je, prema partijskoj doktrini ionako smatran najboljim za interese žena.[5]
Revolucionarna feministička strast žena sa sela morala je biti ugušena. Višestoljetna užasna opresija tih žena u rukama muškaraca potaknula je separatističku feminističku borbenost u grupama seoskih žena. No, od samog početka komunističkog pokreta u Kini žene su bile “bijedno podzastupljene”.[6] Partijske proglase i propagandu o tome što je feministički prihvatljivo morali su pisati ili odobriti vodeći muškarci. “Incestuozni kult obožavanja vođe/oca Maoa superiorno je vladao, čak i među malobrojnom ženskom partijskom elitom”.[7] Radikalniji feministički projekti bili su odbačeni u partiji kojom su dominirali muškarci.
Putem obiteljskih i bračnih reformi, industrijalizacije, ekonomske ekspanzije i kreiranja socijalnih organizacija koje su podupirale pristup materijalnim resursima, razdoblje nakon građanskog rata kroz Kulturnu revoluciju donijelo je nevjerojatne promjene za žene u Kini. Ženski rad je bio potreban izgradnji socijalizma. Mlade žene sa sela mogle su dobiti razvod od starijih muževa, osigurati si nezavisnost putem rada, povezati se s društvom kroz lokalne partijske i radničke organizacije i skinuti dio tereta kućanskog rada i podizanja djece kroz djelomičnu kolektivizaciju i obiteljske reforme koje su zahtijevale sudjelovanje muškaraca.[8] Unatoč pozitivnim promjenama, mnogo toga je ostalo neostvareno. Premda je to bilo prvi put da su se žene oslobodile teškog položaja, i dalje su im dodjeljivani feminizirani i uglavnom manje plaćeni poslovi. Ženske profesije, u Kini i u zapadnom svijetu, obično ostaju u sektoru “pripremanja hrane, liječenja, proizvodnje odjeće, brige za djecu.”[9] Ne iznenađuje što su se “muškarci sa sela opirali planu” prema kojem bi ravnopravno sudjelovali u kućanskom i odgojnom radu kako bi kompenzirali ulazak žena u društveno produktivni rad.[10]
Kao i u svakom dosadašnjem društvu proizvodnje,[11] vještine uključuju tehnološko znanje, upravljanje strojevima i superviziju rezerviranu za muškarce.[12] Hijerarhijska spolna podjela je opstala, samu sebe opravdavala “spolnim razlikama… prihvaćenim i poželjnim većini kineskog društva.”[13] Dodatno, zato što ideološka promjena muškarcima nije bila naročito problematična, mnoge žene koje su iskoristile svoja nova zakonska i socijalna prava bile su napadnut, ubijene ili izopćene iz svojih patrijarhalnih zajednica.[14]
Muška dominacija središnjeg partijskog aparata nužno rezultira slabljenjem feminističkog naboja i politika. Kada se suoče sa ženama kao revolucionarnim agentima, velika većina muškaraca će reagirati protiv njih. Muškarci imaju stvarne privilegije koje mogu izgubiti. “Unutar obitelji, muškarac je buržoazija a žena predstavlja proletarijat”[15] Kao i u socijalističkoj revoluciji, radnice moraju voditi borbu za vlastito oslobođenje. U ranim godinama SSSR-a. boljševička vlada je napravila niz radikalnih zakonskih promjena koje su se odnosile na žene. Gotovo odmah su legalizirali razvod i oduzeli religijskim institucijama legalno pravo vjenčavanja, a uslijedila je legalizacija pobačaja i prepoznavanje neregistriranih kohabitacijskih zajednica.
Nakon uvođenja kvota za žene u školama kako bi ubrzali ulazak žena u svijet rada, do 1936. žene su činile “jednu trećinu radne snage i 41% učenika u srednjem/višem i tehničkom obrazovanju.[16] Sovjetski Zakon o radu iz 1922. uveo je zaštitne odredbe za radnice općenito i u sferi reproduktivnog zdravlja, što je “tada bilo izuzetno potrebno” s obzirom na “česte izvještaje žena koje su se fizički iscrpljivala i uništavale svoje zdravlje ili oštećivale maternice”.[17]
Neki zakoni su bili zasnovani na fizičkim razlikama, a neki su imali svrhu zaštite “majčinstva” kao “društvene funkcije”, i stoga su dugoročno imali konzervativni efekt koji je očuvao spolnu podjelu rada.
Marksističko-feministička vizionarska ženska sekcija Ženotdel stajala je iza mnogih radikalnih promjena, ali i njihovih posljedica. Kao i u Kini, u SSSR-u je država ponekad gurala radikalne zakonske promjene kako bi uništila stari patrijarhalni poredak no bez materijalnih resursa ili politika kojima bi podržala žene u tom novom poretku dok su se muška dominacija i nasilje i dalje održali. To je dovelo do toga da su mnoge žene postale osiromašene i preopterećene dok su se njihovi supruzi u bilo kojem trenutku mogli rastati i ostaviti ih bez imovine, s djecom (ili čak nezaposlene tijekom godina sovjetske liberalne Nove ekonomske politike).[18]
Važna lekcija iz sovjetskog i kineskog pothvata glasi da je “infrastruktura koja bi ženama mogla dati novo mjesto u društvu onom brzinom koju zahtijevaju okolnosti” ključna tijekom feminističke revolucije. Samo ukidanje starog patrijarhalnog sistema, s njegovom strukturom i paternalističkom zaštitom žena, bez stvaranja mjesta za žene u ekonomiji i društvenoj strukturi ostavlja žene same da se nose s teretom feminističke transformacije. Ideološka promjena muškaraca ključna je za sigurnost žena u nemirnim vremenima.[19] To su greške koje se ne smiju ponoviti.
U Kubi je socijalistička revolucija donijela fantastičan napredak za jednakost žena, no pojavili su se slični otežavajući obrasci. U prvih par godina nakon revolucije 1959., učinjeni su ogromni napori kako bi se eliminirala nepismenost i obučilo ljude za korisne i potrebne poslove.[20] Omjer muškaraca naspram žena u javnim školama bio je uravnotežen, no većinu žena se usmjeravalo na tradicionalne ženske poslove. 1964. država je pokrenula inicijativu zapošljavanja žena. Do 1974. “70 posto žena koje su ušle u svijet rada predstavljalo je trijumf revolucije”.[21] Neke žene su slavljene jer su se pridružile tradicionalnim muškim poslovima kao što je sjetva šećerne trske, no spolna podjela rada i dalje je održavana putem kulture i državne propagande. Primjerice, smatrano je prirodnim da žene obrazuju malu djecu i rade poslove vezane uz brigu o djeci.[22] Država je jednakost žena smatrala ozbiljnim i važnim projektom, premda je poduzimala korake koji su podupirali spolnu podjelu rada. 1968. je Ministarstvo rada donijelo odluke kojima su određene kategorije poslova bile namijenjene isključivo ženama, tvrdeći kako će ih to zaštititi. Tim reakcionarnim aspektima, premda je Fidel Castro je u svom govoru 1973. osudio “preostali šovinizam i supermanizam i sve ono što je još uvijek prisutno kod nas”, no žene su bile obeshrabrene u postizanju uspjeha u obrazovanju i radu.[23]
Održavanje spolne podjele rada štetilo je ženama tako što ih je dovelo do rada u “duploj smjeni”. Država nikada nije nastojala osigurati da i muškarci obavljaju kućanski rad dok je paralelno žene uvela u plaćeni rad. Ta dvostruka smjena znači da su žene bile preopterećene i spriječene da se razvijaju u lokalnim političkim organizacijama kako bi stekle vještine i imale prilike za napredovanje u vođenju. Na to ukazuje cirkularnost muškog vodstva u komunističkoj partiji. Vlastiti interesi muškaraca osiguravaju nedostatak napora da se žene oslobodi tog tereta. “Muškarci su željeli osigurati da će žene i dalje obavljati posao i zadaće kod kuće.”[24] Muška reakcija na radikalnu feminističku ideologiju stvara sljepilo ili ne uvažava problem roda. Socijalistička praksa koja pretpostavlja da je briga o kućanstvu i djeci prirodno namijenjena ženama obeshrabruje muškarce da sudjeluju u tom radu. To nije subjektivan problem ispravne ili neispravne revolucije, već činjenica koja koči postizanje potpune ravnopravnosti žena i muškaraca.
