“Svemu si me podučila. Hvala ti. Promijenila si mi viđenje svijeta”.
Varijantama ove izjave obilježena su mi sjećanja na svaki prekid veze koji sam ikad doživjela – bilo da sam ostavljala ili bila ostavljena. Nakon te izjave obično bi uslijedio sjetan pogled, posljednji poljubac, iskreni zagrljaj, a zatim odlazak. I sami_e znate da je to u većini slučajeva to – možda se više nikada nećete vidjeti. Ako se to pak dogodi, često je to neugodan susret na nekoj rođendanskoj zabavi ili babinjama – pretvaraš se da te zanima novorođenče dok srčeš vodku i pitaš se kako si preživjela godinu dana s tom osobom.
Da se razumijemo, vjerujem da je svrha romantične veze međusobna razmjena ideja, vrijednosti i svjetonazora, tako da uzajamno učenje i podučavanje nije samo dodatni bonus, nego presudan aspekt. Nije da nisam ništa naučila od tih, većinom pametnih, talentiranih i jedinstvenih osoba. Ali kvaka je u jednakosti. Dok sam ja možda naučila štogod o specifičnim točkama interesa – o arhitekturi, komediji, ragbiju – čini mi se da je većina mojih bivših ljubavi iz veze sa mnom otišla s posve drugačijim moralnim i društvenim stajalištima. Jedan bivši dečko rekao mi je da sam potpuno promijenila njegov pristup životu i da je, nakon što je proveo neko vrijeme sa mnom, promišljao o pravdi, suosjećanju i ljubavi. Jedan drugi bivši rekao mi je da sam ga učinila “plemenitijim”.
Možda mislite da se zbog toga osjećam (ili bih se trebala osjećati) polaskano. U određenoj mjeri, to je istina. Ali ja sam umorna. Ne samo umorna – iscrpljena sam. Sita. Iznurena. Potpuno i posve iscijeđena. Problem je u tome što, dok ste u vezi, prosvjećivanje druge osobe lijepo je i povezujuće. Ali u trenutku kada odnos završi i kada ti u lice ispali spomenutu rečenicu, ne možeš se oduprijeti osjećaju iskorištenosti. Ta veza – ta neuspjela veza – povrijedila te je i rastužila; vjerojatno i njega. Ali, kako li je on samo narastao kao osoba! Sve zbog tebe! Nije li to divno?!
Nije mu bila namjera iskoristiti te, ali iskoristio te.
Taj osjećaj vrlo je različit od emocionalnog rada, sve popularnije fraze koja se odnosi na “opetovani, iscrpljujući i nedovoljno priznati aspekt rodne uloge”. Emocionalni rad sve se češće prepoznaje. Sve više žena s pravom osvještava ideju da je razvrstavanje računa, pamćenje rođendana i školskih priredbi, čišćenje kuće – ipak posao, unatoč tome što je neplaćen i neprepoznat. Deprimirajuća je posljedica potrošačkog kapitalizma da sve što nema novčanu vrijednost nije priznato kao rad.
Ali ono što ovdje opisujem je nešto drugo. Opisujem drugu vrstu rada – nazovimo ga “obrazovnim radom”. Primjeri toga mogu se naći u svakodnevnim razgovorima koji se odvijaju među parovima: savjetovanje partnera o tome kako najbolje odgovoriti na cimerovu poruku o pranju rublja (‘Ne, nemoj biti defenzivaj, biraj bitke’), ili što bi trebao reći prijatelju koji je doživio gadan prekid (‘samo ga saslušaj, nije spreman čuti tvoje mišljenje o njoj’), ili kako u zadnjem trenutku otkazati dogovor, a da se druga osoba ne osjeća odbijenom (‘iskreno se ispričaj i predloži drugi susret’). Ovi su razgovori toliko usputni da su jedva primjetni. Ali nevjerojatno su iscrpljujući.
I nisam jedina koja se ovako osjeća. Što više razgovaram s drugim ženama, to više shvaćam koliko je taj osjećaj uobičajen. Osjećaj da ste svom partneru prenijeli svoju emocionalnu mudrost, a zatim – tijekom ili nakon veze – osjećaj omalovaženosti, iskorištenosti, podcijenjenosti. Donedavno ništa od ovoga nisam doživljavala validnim i stvarnim. Tek kad sam počela razgovarati s drugim ženama, shvatila sam koliko je to podmuklo. Prijateljica je to sažela u sjajan komentar: “Mi emocionalno educiramo svoje partnere – i to besplatno”.
Žene se općenito smatra više “emocionalno inteligentnima” od muškaraca, ali danas postoji konsenzus da takvo stajalište nema genetsku podlogu. Žene su stoljećima kritizirane zbog svojih emocija pa smo morale naučiti kako se njima nositi – mi smo lude, psiho, nesuradljive, zanovijetamo, durimo se, zapovijedamo. Jeste li ikada čule da se ove pridjeve pripisuje muškarcima? Nisam ni mislila.
Ne znam rješenje. Odgovor leži negdje između preuzimaja odgovornosti za svoje emocionalno obrazovanje i priznavanja “obrazovnog rada” koji žene obavljaju. Možda leži i u postavljanju granica – znati kako se zaštititi, postaviti granicu tako da se u vezi, ili nakon nje, ne osjećamo nasamarenima.
Ipak, znam da “obrazovni rad” doista postoji i da ću u sljedećoj vezi tražiti jednakost.
