Beskrajne se rasprave, i to nažalost ciklički, vode o reproduktivnim pravima kao segmentu ženskih prava. Iznova i iznova slušamo jedne te iste argumente o “početku života”, o njegovoj svetosti, o pravu na isti. Rasprave vodimo ne samo na akademskoj i stručnoj, nego na svim razinama, i unutar svakog zamislivog diskursa. Kao odgovor na napade desničarsko-klerikalnih zagovaratelja ograničavanja reproduktivnih prava i udaljavanja od reproduktivne pravde, često se može čuti odgovor poput “ali mi nismo za abortus; nitko ovdje nije za abortus…”, uz daljnje obrazloženje razlike između “pro choice” stava i pripisanog zagovaranja abortusa.
Takav stav smatram pogrešnim. Naime, što duže sudjelujem u raspravama i što češće srećem tu rečenicu u izjavama svojih sumišljenica, valjda u svrhu nekakve de-demonizacije vlastita stava i validacije sebe kao sugovornice, uočavam da su rasprave o abortusu u kojoj nijedna “strana” navodno nije za abortus – promašene.
Ja sam za abortus. Za abortus sam u svim slučajevima kada osoba odluči raspolagati svojim tijelom. Za abortus sam u svim slučajevima ugroze zdravlja i života žene sa željenom trudnoćom. Za abortus sam kao način odgađanja majčinstva i planiranja obitelji. Za abortus sam zato što svaka osoba mora moći odlučiti želi li biti majka, jer majčinstvo nije uloga koja se dogodi, nego koja se odabire.
“Nisam za abortus, ali…” rečenica je kojom se ponekad nastoji “omekšati” svoj stav, pošećeriti ga da bude prihvatljiviji drugoj strani. No, stvar je u tome da “druga strana” ni moralno ni argumentacijski nema validitet, budući da svaka rasprava o prekidu trudnoće staje na tjelesnoj autonomiji žive, svjesne osobe. Osobito su mainstream medijima, koji sve češće teže senzacionalizmu i “žutilu”, zanimljive rasprave i razmjene mišljenja, pa onda koriste medijski prostor kao poligon ili ring za suočavanje dviju strana. Pristajanje na to znači pristajanje na jednakovrijednost argumenata i stajališta, što je neprihvatljivo s pozicije ljudskih prava – prava živih, rođenih osoba s tjelesnom autonomijom.
U stavu da “nitko nije za abortus” problematično je to što ga se vrijednosno boji i obilježava, što je upravo karakteristika diskursa u kojem “anti-choice” zagovornici_e osobito dobro plivaju. “Nisam za abortus, ali…” podrazumijeva ideju da je taj zahvat nešto nemoralno, pogrešno, psihički ili fizički štetno, da je on neupitno teška odluka i traumatsko iskustvo. A nije. Dapače, brojne osobe nakon abortusa imaju osjećaj olakšanja, a sam zahvat daleko je manje poguban za psihofizičko zdravlje od nošenja (neželjene) trudnoće i poroda. “Nisam za abortus, ali…” od strane osobe koje jesu za abortus indirektno daje pravo glasa o tuđem tijelu onima kojih se to tijelo ne tiče – a to su svi osim “vlasnice” rečenoga. “Nisam za abortus, ali…” daje glas zigoti i embriju, koji bez tijela u kojem se nalaze nisu održivi, a ipak im se indirektno, i od strane “pro choice” zagovarateljica, daje glas i veće pravo nego rođenima – doniranje organa koji bi nekome, već rođenoj osobi, spasio život nije mandatorno, dok je doniranje maternice, tijela u cijelosti, embriju, odnosno fetusu, na neki način više moralno obvezujuće.
A odnos društva – osobito aktera koji cijelo vrijeme traži nezasluženo mjesto u raspravi o ljudskim pravima, Katoličke Crkve – prema rođenima vidljiv je iz stanja u dječjim bolnicama i domovima, iz stanja u redovima iste organizacije i zataškavanja zločina prema rođenoj djeci, iz, konačno, odnosa prema ženama.
I zato sam ja, kao feministkinja, žena i ljudsko biće – za abortus. Ja sam za abortus koji spašava živote, koji sprječava patnju i zlostavljanje, koji omogućuje ostvarenje potencijala i razvoj u svakom smislu, koji omogućuje odgađanje rađanja i ostvarenje roditeljske uloge u najboljem mogućem trenutku. Za abortus sam kao civilizacijsku tekovinu i konkretan čin smanjenja nejednakosti.
Ne samo da se, dakle, ne radi o različitim stranama iste rasprave – jer “protiv” abortusa može biti jedino vlasnica trudnoga tijela, odnosno jedina trudnoća o kojoj se može odlučivati je vlastita – nego je nemoguće zagovarati ljudska prava i reproduktivnu pravdu, a ne biti “za” abortus.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
