Što bi moglo biti uzrok rađanju samo dječaka? U 132 sela u saveznoj državi Uttarakhand u Indiji, u posljednja tri mjeseca nije rođena nijedna djevojčica. Ima li u vodi nečega što, poput energetskog pića, daje krila spermijima koji nose Y kromosom? Ili ovu anomaliju uzrokuje nešto opasnije?
U istoj regiji žene su rodile 216 dječaka, pokazalo je izvješće The Times Magazine of India. Javlja se sumnja da bi za opisanu nejednakost mogli biti odgovorni spolno selektivni pobačaji, ili čak čedomorstvo djevojčica.
Važno je napomenuti da nikako nisam protiv pobačaja. Međutim, iznimno je važno promatrati posljedice spono selektivnih pobačaja u regijama u kojima još uvijek prevladavaju mizogii običaji, te kako ovaj problem podržava takvu mizoginu kulturu. Mnoge azijske zemlje preferiraju dječake, a za to postoji nekoliko uzročnika.
Iako žene obavljaju veći dio rada u indijskom društvu, muškarci više zarađuju. To je posljedica činjenice da muškarci u Indiji uživaju viši socijalni status i privid ljudskih prava. Kako je vjerojatnije da će muško dijete, kada odraste, više zarađivati, manje je vjerovatno da će biti ubijeno.
Ovo nije jedini ekonomski razlog koji se krije iza spolno selektivnog pobačaja ili čedomorstva. U mnogim indijskim zajednicama roditelji očekuju da se djeca brinu o njima u starosti. Kad se žena uda, napušta obitelj kako bi živjela sa suprugom, ostavljajući vlastite roditelje. U teško osiromašenim područjima selektivno se čedomorstvo često doživljava nužnim za preživljavanje – roditelji ubijaju kćeri prije nego što one odrastu i ostave ih.
Osim toga, u Indiji nevjestina obitelj nakon vjenčanja tradicionalno plaća miraz obitelji mladoženje. Miraz se ne sastoji samo od novca, već i od materijalnih dobara, poput kokoši. Obitelji s nekoliko kćeri ne mogu si priuštiti taj ekonomski teret.
Čak i kada djevojčice u takvom društvu prežive, tijekom života suočavaju se s diskriminacijom. Žene koje rađaju kćeri od svoje obitelji i šire zajednice doživljavaju ruganje i osudu. Smatra se da one nisu u stanju roditi nasljednika. Rodivši djevojčicu, neke žene doživljavaju nasilje od strane muških članova obitelji.
Indijska je vlada 1994. godine donijela Zakon o prenatalnoj dijagnostici i sprječavanju zloupotrebe. Zakonom se zabranjuje dijagnostičkim centrima oglašavanje usluga u svrhu spolno selektivnih pobačaja. No provođenje takvih mjera pokazalo se neizvedivim. Pregled ultrazvukom rutinski otkriva spol fetusa, a roditelje ništa ne sprječava u korištenju te informacije za donošenje odluke o pobačaju.
Sam postupak pobačaja također dovodi žene u rizik: iako je pobačaj u Indiji od 1971. godine legalan, žene u ruralnim područjima gotovo da i nemaju pristup državnim bolnicama i centrima za planiranje obitelji, te se okreću seoskim nadriliječnicima koji nisu adekvatno obučeni za takve zahvate. U nekim slučajevima to dovodi do bolnih komplikacija koje zahtijevaju hospitalizaciju. Žene koje ne mogu putovati često umiru.
Prema jednom nedavnom istraživanju, svaka dva sata jedna žena u Indiji umre od posljedica nestručno izvedenog pobačaja. Iako je postupak legalan, liječnici_e ga odbijaju provoditi, pogotovo ako je žena nevjenčana. I dok je kontracepcija također legalna, seksualno obrazovanje rezervirano je za bogate. Mnogi muškarci i žene izjavljuju da nisu koristili kontracepciju kada su tek postali seksualno aktivni_e, a mnogi bračni parovi nerado posežu za učinkovitim metodama planiranja obitelji.
Zbog rizika povezanih s traženjem skrbi, jasno je zašto se žene iz ruralnih područja Indije odluče na rađanje i čedomorstvo. To bi nekima moglo imati evolucijskog smisla: odrasla žena dokazala je svoju sposobnost preživljavanja i svoju plodnost. Ako poživi, može roditi muškog nasljednika. Za djevojčice je nemoguće znati hoće li preživjeti do odrasle dobi, te hoće li moći imati svoju djecu.
Jedno rješenje uključuje širenje pristupa obrazovanju i uslugama reproduktivnog zdravlja na žene iz ruralnih područja. To će zahtijevati dodatna sredstva, kao i suradnju vlade i vjerskih vođa. Indija trenutno troši samo 1,15 posto svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) na javno zdravstvo, iako planira povećati izdvajanja na 2,5 posto.
Međutim, pumpanje novca neće riješiti problem sve dok se žene ne smatraju jednako vrijednima. To zahtijeva obrazovanje i suradnju vjerskih vođa. Oni moraju uvjeriti svoje sljedbenike_ce da su žene vrijedne poštovanja i zaštite te da će od osnaživanja žena cijelo društvo imati koristi.
Međunarodne kampanje mogu pomoći, i zato je važno razgovarati o ovom problemu. Istraživati, potpisivati peticije, uključiti se u rad na terenu. Krajnje je vrijeme da vlade i stanovnici_e Indije i drugih mjesta prepoznaju žene kao jednakovrijedne. U vrijeme kada su nam informacije nadohvat ruke, nema razloga da majke i djeca pate zbog patrijarhata i kulturno ukorijenjene mizognije.
