U distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, Internet prednjači nad novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi Internet svaki dan i da 80 posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s Interneta nego iz novina. I da pristup Internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.
Gledala sam ljetos grupu djevojčica u parku. Njih pet. Imaju oko pet, šest godina, rekla bih, ne više. Pažnju su mi privukli njihovi rekviziti za igru. Sve su gurale dječja kolica. Onakva tanahna, sklopiva, ružičasta. S malim sklopljenim suncobranom i pripadajućom torbom zakačenom o ručke. U kolicima su ležale gumene bebe, dobro ušuškane u roza dekice. U svakim kolicima po jedna beba. Bebe imaju širom otvorene plave oči i rupicu na usnama. U tu se rupicu utakne duda bočice. Kad su djevojčice zauzele klupu pokraj pješčanika, uzele su bebe u naručje i stale ih hraniti bočicama s mlijekom. Jedna je djevojčica dugo namještala malu pamučnu kapu svojoj gumenoj bebi. Jedna je iz torbe izvukla pelenu pa presvukla svoju bebu na klupi. Prije toga je na nju prostrla dekicu, da bebi bude udobno.
Bilo je nešto morbidno, uznemirujuće, u tom prizoru preplavljenom ružičastom bojom. Usuglašeno su izvodile taj ritual brige za gumenu dojenčad. Njihova je igra bila razrađena do najsitnijih detalja: umilno ljuljuškanje beba u naručju, nježno tepanje, hranjenje bočicom, nevjerojatno spretno baratanje pelenama i vlažnim maramicama.
Naljutilo me to. Osjetila sam ljutnju prema roditeljima koji su kupili svojim kćerima ta kolica i te bebe. Te rekvizite za igranje očekivanih ženskih uloga u ovom opresivno heteronormativnom društvu. Kao da nije dovoljno to što će ih naš bijedni balkanski patrijarhat ionako cijeli život silom gurati prema ulogama rodilja, dojilja, brižnih kućanica, vjernih supruga, sebedarivih majki. Kao da tim mehanizmima treba pomoći ortačenjem s konzumerističkom (ne)kulturom i njezinim, uvijek spremnim, asortimanom pomagala za idiotizaciju. Prilagođenih svim uzrastima.
Deset estetskih operacija u jednom danu
Tako sam nekako razmišljala tog dana u parku, promatrajući starmale djevojčice u rozom. Ta će ih nježna boja dopratiti i u niže razrede osnovne škole, kad će dojenčad u kolicima zamijeniti nekom novom inačicom Barbie i njenih modernijih srodnica, tih nakaza ženstvenosti. (Stručnjaci su izračunali, da je Barbie živo biće, hodala bi četveronoške, zbog preuskog struka i neproporcionalno malih stopala za svoju visinu.) Kad poodrastu, silnice degeneriranog društva nagnat će ih da poput toliko djevojaka u razvijenom svijetu, žude za tim da “poprave” svoja tijela, da ih usuglase s onim dugonogim, uskostrukim, bujnogrudim, kakvo je imala njihova omiljena lutka iz djetinjstva. Prema istraživanju provedenom 2005. na uzorku od 1800 tinejdžerki, 66 posto ih razmišlja o plastičnoj operaciji, a 20 posto bi ju odmah napravilo. Ovih je dana Heidi Montag, ljepuškasta 19-godišnja bogatašica iz Hollywooda, dospjela na naslovnice tabloida zbog toga što je u jednom danu napravila deset estetskih operacija. (U njezinom slučaju, kao i u slučaju mnogih, izbor pridjeva “estetski” je upravo urnebesno ironičan jer se tim operacijama približila negaciji bilo kakve estetike. Zlobnici su joj već smislili novi nadimak: Franken-Heidi.)
Blok-kuhinja
“Pa ne mora biti baš tako, ne mora značiti da će ih bezazlena igra s lutkama dovesti do toga da postanu isprazne, površne osobe koje sebe ne cijene”, u apokaliptičnim me predviđanjima zaustavi poznanica iz parka, kao i ja, majka male djevojčice. Nju ne uznemiruje prizor s djevojčicama koje cijelo ljeto, iz dana u dan, igraju samo jednu igru – igru mama. “Što tome fali? Lijepo je biti mama. I meni je to bila najdraža igra”, kaže. Naravno, to je priznanje u korist moga argumenta, cinično primjećujem. Moja poznanica iz parka je svojoj kćeri kupila ista takva kolica i takvu bebu kakvu imaju djevojčice na klupi. Kaže mi i ime te marke. Vrlo popularna stvar, to s kolicima. Kupila joj je i blok-kuhinju, to je, saznajem, totalni hit među igračkama za djevojčice. Radi se o maloj samostojećoj plastičnoj kuhinji s ugradbenim elementima, mini perilicom suđa i štednjakom.
Na stranici contexts.org (Sociological images), rodno osviješteni Amerikanci bilježe primjere nekorektnog, šovinističkog, seksističkog i mizoginog oglašavanja. Velik dio bijesnih pritužbi ide na račun šoping centara i velikih dućana s igračkama u kojima su igračke razdvojene u posebne odjeljke, za dečke, odnosno, za djevojčice. Takva je podjela gotovo potpuno iščezla iz američkih dućana, može joj se posvjedočiti jedino još u pokojoj ruralnoj zabiti. Kad naiđu na problematičnu segregaciju, reakcija publike bude dovoljno žestoka da natjera vlasnike trgovina da s polica pokunjeno maknu oznake “for girls” i “for boys”.
Djevojčicama setovi za čišćenje, dečkima didaktičke igračke
Ali, kako kaže pjesma, “daleko je, daleko je Amerika”. U Zagrebu je podjela na ženske i muške igračke na snazi u gotovo svim velikim šoping centrima. Provjerila sam. Kod nas se lijepo zna – kome pop, a kome bob. Da ne bi bilo zabune. Odjeljcima za djevojčice dominiraju blok kuhinje, mini daske za peglanje, mini setovi za održavanje kućanstva koji uključuju metle, kante i spužve, potom barbike i njoj srodne lutke, pa kompleti odjeće za lutke, pa gumena dojenčad, tako popularna u zagrebačkim parkovima. S druge strane, odjeli s igračkama za dečke natrpani su figurama akcijskih junaka iz crtića, sklopivim garažama, lokomotivama i kamionima čije sastavljanje potiče razvoj motoričkih sposobnosti i logično zaključivanje.
Najtužnije je to što su, koliko vidim, u manjini oni roditelji koji odbijaju slijediti sugestije o “rodno prikladnim” igračkama pa na odjelu za dečke kupuju didaktičke igračke za svoje kćeri, ili pak, obrnuto, dečke podučavaju važnosti čistoće i higijene prostora tako da im kupe set za čišćenje. Što bi bilo sasvim u redu. Međutim, obično se roditelji ne upuštaju u takve transgresije. Ni moja poznanica iz parka nije svome sinu kupila blok-kuhinju ni mini metle kojima joj se igra kćer. On se u parku igra figurama Ben-Tena. Dečka sa supermoćima
Žene manjina u ozbiljnim medijima
Ali, rekoh već, jalovo je zgražati se nad strategijama kojima se oglašivači služe u promociji proizvoda za djecu. Etičnost i marketing odavno ne idu ruku pod ruku. Ustvari, najčešće je ishodište marketinga upravo ondje gdje prestaju obziri i korektnost i tu se malošto može napraviti. Zato, pustimo marketing.
Pogledajmo što je s medijima. Prema istraživanju Buckingham&Bragg iz 2003. (“Mladi ljudi, mediji i veze”, Institute of Education), 66 posto mladih ljudi nauči o seksu i vezama kroz medije. Što to mediji uče djevojčice o svijetu, o žensko-muškim odnosima, o samopoštovanju? Prvo, zastupljenost žena u “ozbiljnim” novinskim rubrikama, poput politike i ekonomije, kreće se oko 12 posto. Rubrike u kojima dominiraju žene su “žute” rubrike i tabloidi. Ondje je prevlast žena nad muškarcima dramatična i doseže 85 posto u korist žena. Samo, kakvih žena? Golišavih, svjedoče godišnji izvještaji globalnog MediaWatcha. Analiza najpopularnijih glazbenih spotova na Black Entertainment Televisionu iz 2002. navodi slike seksualnog sadržaja u 84 posto spota, a dva najčešća seksualna ponašanja bila su seksualna objektivacije i ples koji poziva na seks. Dakako, 71 posto žena u tim spotovima bile su odjevene u blago provokativnu ili provokativnu odjeću ili uopće nisu nosile odjeću, u usporedbi s 35 posto muškaraca.
U distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, Internet prednjači nad novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi Internet svaki dan i da 80 posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s Interneta nego iz novina. I da pristup Internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.
Udaja kao ultimativni hepiend
No dobro. Ako svojoj kćeri ne kupim blok-kuhinju, ni set za čišćenje, ni gumeno dojenče u kolicima koje će je pripremiti za ulogu uredne i čiste rodilje, i ako joj zabranim da gleda televiziju i čita novine, i ako joj uskratim pristup Internetu, mogu li se nadati da će je obrazovni sustav poticati da postane snažna, emancipirana djevojka s dovoljno samopoštovanja i vjere u sebe da se usudi napredovati, na poslu i privatno, da se usudi zahtijevati ono što vjeruje da joj po zaslugama pripada, i da pritom govori “ja”, a ne “mi”? (Ovo već znamo, ali podsjetit ću, muškarci počinju zarađivati više od žena gotovo čim uđu na tržište rada, a razlika između plaća raste s dobi. U 2005. prosječna razlika plaća za puno radno vrijeme radnika u dobi između 18 i 21 iznosila je 3,7 posto. Za one u dobi od 40 do 49 godina, dobne skupine za koju je razlika plaća najveća, prosječna razlika plaća iznosila je 21,7 posto.) Sudeći prema sadržaju propisanom lektirom, čini se da su šanse za to upravo smiješno male.
“Sve dok me bude, volit ću te slipo”
Što će iz lektirnih naslova osnovnoškolci posredno učiti o odnosima između muškaraca i žena? Puno zanimljivih stvari. Iz bajki propisanih za prvi razred osnovne škole naučit će da su ženski likovi zločeste vještice koje na kraju pravedno završe u peći ili nesretne princeze koje ultimativno ispunjenje dožive kad se na kraju bajke – udaju. Iz “Šume striborove” pobrat će čitav set patrijarhalnih stereotipa o jadnim svekrvama koje pate jer im je sina, njihovo zlatno čedo, začarala neka odvratna mladenka, zmija s palucavim jezikom. Sjećate se onog divnog opisa: “Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi.” Nadalje, u “Vlaku u snijegu” i “Družbi Pere Kvržice” čitat će o tome kako se zabavljaju dečki, uvijek na repu neke avanture, o tome će istome saznati i od “Smogovaca” i romana Ivana Kušana, dok će ih, recimo, Šimunovićev “Alkar” podučiti “ljubavi prema tradiciji i junaštvu”. Kolarova će ih “Breza” upoznati s idealom ženstvenosti u Hrvata: djevojkom patnicom i žrtvom, koja će i zadnji samrtni hroptaj potrošiti da zaljubljeno zavapi za svojim voljenim i zakonitim, mačo vucibatinom i seljoberom.
