U srpnju ove godine, nasilni, rasistički neredi odvijali su se u nizu gradova u Engleskoj kao i u sjevernoirskom Belfastu. U Rotherhamu su zapalili hotel Holiday Inn u kojem su boravili tražitelji_ice azila. U Middlesboroou su blokirali ceste i puštali promet samo ako su vozači bili provjereni kao ‘bijelci’ i ‘Englezi.’ U Hullu, dok je gnjevna masa muškaraca izvlačila čovjeka iz njegovog automobila kako bi ga prebili, sudionici su vikali ‘Ubij ih!’ U Belfastu, muslimanske trgovine su uništavane te se marširalo na lokalnu džamiju, uz povike ‘izbacite ih van’. U Newtownardsu džamija je bila napadnuta benzinskom bombom. U Crosbyju je jedan musliman izboden nožem.
Incident koji je bio okidač za ove nasilne, rasistički obojene nerede, bilo je ubojstvo troje djece i ozljeđivanje desetak ostale u dječjem plesnom studiju u Southportu, u blizini Liverpoola. Na društvenim mrežama počela je kolati vijest da je ubojstvo počinio migrant muslimanske vjeroispovijesti. Radilo se o lažnoj vijesti. Počinitelj je bio 17-godišnji Britanski državljanin, rođen u Cardiffu. Ipak, ta činjenica nije spriječila ekstremno desničarke organizacije na društvenim mrežama da organiziraju prosvjed ispred lokalne džamije. Time se masovna histerija oko migranta, multikultiralizma i ‘ugroženosti’ bijele Engleske proširila diljem zemlje.
Neredi su trajali više od tjedan dana. Onda su se polako raspršili nakon najavljenih novih ‘prosvjeda’ krajnje desnice diljem zemlje. Pritom su deseci tisuća antirasista_kinja i anti_fašista izašli_e su na ulice u Londonu, Liverpoolu, Bristolu, Brightonu, Hastingsu, Southendu, Northamptonu, Newcastlu, Southamptonu, Blackpoolu, Derbyu, Swindonu i Sheffieldu. Većina najavljenih rasističkih okupljanja se ipak nije materijalizirala. Ona koja jesu bila su vrlo slabo posjećena s velikim brojem antirasista_kinja u opoziciji.
Politike iskorištavanja i mržnje
Antimigrantska retorika nije ništa novo u političkom i medijskom diskursu u Velikoj Britaniji. Još je 2015. godine, Katie Hopkins, krajnje desna politička komentatorica i kolumnistica za tabloid The Sun, nazvala migrante žoharima i divljima bićima. Ujedinjeni Narodi tada su osudili takav diskurs kao pro-genocidalan. Ali ovaj diskurs nije samo rezerviran za tabloide i krajnju desnicu. Od Tony Blaira, Therese May, preko Borisa Johnsona i sad do Kiera Starmera, politički establišment popularizirao je anti-migrantski rasistički diskurs koji je rezultirao nedavnim nasiljem i neredima na ulicama diljem Engleske i Belfasta. Nikola Vukobratović je za Portal Novosti veoma dobro secirao to ‘odavno poticano nasilje’ te izostanak odgovornosti od strane političara/ki i medija.
Pod Blairom su novi laburisti od 1997. do 2010. zagovarali politiku protiv tražitelja azila. Fokus je bio na “pravednijem, bržem, čvršćem” procesu gdje su pritvaranje, deportacija i deprivacija bile središnje politike. Zapravo, bilo je to ‘neprijateljsko okruženje’ [hostile environment] u svemu osim u imenu. Neprijateljsko okruženje je termin koji će kasnije popularizirati Theresa May u svojoj izjavi iz 2012. godine: „Cilj je ovdje u Britaniji stvoriti stvarno neprijateljsko okruženje za ilegalnu migraciju“.
Upravo neprijateljsko okruženje postalo je glavna karakteristika kao i politički pristup migracijskim politikama Velike Britanije. Te politike su nadopunjene (osobito nakon 11. rujna) radikalnim pooštravanjem antiterorističkih zakona, koji se često povezuju s pitanjima izbjeglica i azila. Problematična širina tih zakona može se vidjeti i na primjeru uhićivanja pro-Palestinskih prosvjednica i prosvjednika pod krinkom antiterorizma.
Istovremeno, Tony Blair je zagovarao globalizaciju i neoliberalnu ekonomiju. Uveo je i niz reformi koje su omogućile Velikoj Britaniji da postane strukturalno ovisna o migrantskom radu. Kriteriji za radnu dozvolu su olakšani, broj međunarodnih studenata_kinja bio je udvostručen. Tadašnja vlada je proširila postojeće i uvela nove sheme za nisko i visokokvalificirane radnike_ice migrante_kinje. Od 2005. godine pokrenula je i novi sustav imigracije temeljen na bodovima. ‘Kontroverzna‘ odluka iz 2004. bila je da se građanima_kama osam zemalja koje su se trebale pridružiti EU-u odmah omogući pravo na rad u Britaniji.
Ova odluka rezultirala je jednim od najvećih migracijskih priliva u mirnodopskoj povijesti Britanije. Pritom treba imati na umu da je britansko gospodarstvo devalviralo cijenu rada. Kao i je većina poslova koja se nudila migrantima bila slabo plaćena. Istovremeno, gospodarstvo Velike Britanije profitira od migrantskog rada. Ugostiteljstvo, građevinarstvo kao i pomagačka struka su sektori domaćih usluga koji su uvelike ovisili o radnici_ama iz EU-a, a sada imaju poteškoće u pronalaženju radne snage nakon Brexita.
Brexit kao povijesni kontinuitet
I Brexit možemo promatrati u kontekstu povijesti rasizma i ksenofobije britanskih politika. One se u jednom trenutku snažnu oslanjaju na migrantski rad, a potom ih izbacuju iz zemlje. Windrush skandal je primjer jedne takve povijesne nepravde. Windrush je ime parobroda na kojem su pristigle grupe karipskih imigranata_kinja između 1948. i 1973. godine. Većina imigranta_kinja, bili_e su s Jamajke, Trinidada i Tobaga i drugih otoka. Dovedeni su u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi pomogli_e popuniti poslijeratni nedostatak radne snage. Drugim riječima, došli_e su na poziv tadašnje vlade Velike Britanije kao članovi_ice njihovog Commonwealtha.
Većina njih su bili djeca te su putovala s dokumentima odnosno putovnicama svojih roditelja. U Velikoj Britaniji su zasnovali obitelji, radili_e te živjeli_e kao punopravni_e građani_ke Velike Britanije. Sve do 2018. godine kada je neprijateljsko okruženje stupilo na snagu. Mnogi od njih su izgubili_e poslove, ostali_e bez zdravstvenog osiguranja. Bili_e su zatvarani_e i prisilno deportirani u zemlje iz kojih su otišli_e kao djeca. Nedavno je objavljeno vladino prethodno zataškano izvješće o podrijetlu skandala Windrush. U njemu se u iznosi da su zakoni bili rasistički motivirani te posebno osmišljeni kako bi se ne-bijelim ljudima oduzelo pravo na život u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Politike disperzije kao disperzija odgovornosti
Velika većina migranta u Velikoj Britaniji nisu ‘ilegalni’ (odnosno iregularni, novi eufemizam kojeg su smislili laburisti od kada su na vlasti) migranti_kinje. Većina plaća za radne dozvole i vize kako bi mogli raditi i studirati u toj zemlji. Tražitelji_ce azila čine vrlo mali postotak ukupne migracije u UK-u. Bez obzira na to, tom malom postotku neprijateljsko okruženje zagorčava život politikama disperzije.
Politike disperzije, koje su u UK-u na snazi od 1999 godine, zahtijevaju da se osoba koja traži humanitarnu zaštitu naseli na određenim lokacijama u zemlji. Cilj je spriječiti stvaranje tzv. etničkih enklava. Kao i smjestiti tražitelje_ice azila dalje od većih gradova u kojima već boravi veliki broj migranata i njihovih obitelji. Politike disperzije su na snazi i u Irskoj, Nizozemskoj i Norveškoj. Provedene su i u Švedskoj između 1985. i 1994. te u Danskoj između 1986. i 1998. godine. Međutim, istraživanja su pokazala da su politike disperzije štetne za azilante_kinje. Odnosno da onemogućuju integraciju izlažući ih deprivaciji, nasilju i nezaposlenosti. Odluke o tome gdje nastaniti izbjeglice temelje se na dostupnosti prikladnog smještaja za izbjeglice i tražitelje_ice azila kojeg određuje vlada. Područja u kojima je dostupan jeftini smještaj su osiromašena. Radi se, najčešće, o bivšim rudarskim središtima gdje prevlada depopulacija, niska potražnja za stanovima te loša mogućnost zapošljavanja.
Tom temom se upravo bavi film, Stari Hrast, društveno angažiranog i socijalističkog redatelja, Kena Loacha. Radnja filma tematizira smještanje sirijskih izbjeglica u devastirano bivše rudarsko područje, jedno od najsiromašnijih područja u zemlji. Dvije zajednice koje dolaze u kontakt, jedna koja je napuštena od strane mainstream politike te druga koja je pretrpjela traumu rata. Ideja suživota, problem rasizma i nepokolebljiva snaga solidarnosti glavne su teme tog filma.
Skretanje pozornosti i vlastiti interesi
Političkim elitama, kako torijevskim tako i sada laburističkim, u interesu je skretanje pozornosti s promašenih politika kao što su mjere štednje, inflacija, rast kamata, povećanje prihoda kraljevskoj obitelji, ulaganje u ratove, te izrazita teritorijalna nejednakost Engleske na navodnu prijetnju koju predstavljaju migranti.
Politika solidarnosti između radničke klase i migranata kakvu tematizira Stari Hrast u oštrom je kontrastu s trenutnom laburističkom politikom prihvaćanja poklona od strane bogatih lobista. Upravo to slikovito iskazuje poznati anti-kapitalistički slogan: ‘Neprijatelj ne dolazi čamcem, neprijatelj dolazi limuzinom.’
Nedavni skandal koje je potresao laburističku stranku pokazao je kako je Kier Starmer prihvatio više poklona od svih prethodnih laburističkih vođa od 1997. godine. To nije problematično samo zato što se većina stanovništva bori s plaćanjem računa i inflacijom. Problematično je i zato što čelnici velikih korporacija i multimilijunaši koji dijele besplatne stvari očekuju stvari za uzvrat. To je dio šire strategije bogatih za oblikovanje javnih politika. Primjerice, Jonathan Reynolds, laburistički poslovni tajnik je u lipnju 2023. otišao je sa svojim osobljem u Glastonbury kao gost YouTubea (koji je u vlasništvu Googlea). Uključujući smještaj i “gostoljubivost”, Reynolds procjenjuje da je njegov aranžman za dvoje na Glastonburyju vrijedio 3377 funti. Dvije obične ulaznice koštale su po 335 funti.
Do tada su laburisti obećavali povećanje poreza na digitalne usluge s 2% na 10%, što bi donijelo milijarde prihoda od korporacijskih ‘divova’ poput Googlea i Facebooka. Dan nakon festivala pokazalo se da je Reynolds odustao od politike povećanja poreza. Umjesto toga, odlučeno je da stanovništvo mora opet prihvatiti mjere štednje.
Politike solidarnosti dolaze od ‘običnih’ ljudi
Upravo ovakvi skandali i politike koje pogoduju bogatim elitama pridonose jačanju krajnje desnice i njihovim rasističkim i ksenofobnim diskursima. Laburisti koji su nekad pod vodstvom Jeremyija Corbyna bili stranka koja je obećavala ‘politike za većinu a ne za manjinu’ kao radikalnu promjenu socio-ekonomske situacije u Velikoj Britaniji, pretvorili su se u nove Torijevce.
Povukli su gotovo sve progresivne politike koje su obećavali prije dolaska na vlast. Otjerali su gotovo sve lijevičar_ke i progresivne političar_ke iz stranke. Posebice one koji su podržavali politike Jeremyija Corbyna (kao i samog Corbyina). Očito je da laburisti više nisu na strani radničke klase. Kao i da im nije u interesu poboljšanje životnih standarda velike većine ljudi u Velikoj Britaniji. Ipak, borba za bolju budućnost uvijek je bila u rukama ‘običnih’ ljudi, a ne političara i političkih elita.
Nakon nereda i nasilja na ulicama u Souhtportu i Sunderlandu, veliki broj ljudi pridružio se čišćenju i popravljanju ulica u svojim lokalnim zajednicama. Politika solidarnosti očito neće proizaći iz političkog vrha već, kao u viziji Starog Hrasta, od strane ‘običnih’ ljudi i grassroots inicijativa.