Godinu dana poslije

Prošlo je više od godine dana otkako je priča Ane Dragičević izašla u javnost.

Da podsjetimo, Ana je provela preko pet godina  u Psihijatrijskoj ustanovi Lopača, u koju su je kao šesnaestogodišnjakinju smjestili roditelji kako bi je “izliječili” od homoseksualnosti. Kad je navršila 18 godina u toj su je ustanovi zadržali iako im Ana nije dala, kako to zakon propisuje, pisano odobrenje. Ono što se događalo u Lopači pod stručnom palicom ravnateljice dr. Mirjane Vulin i dr. Radomira Rakuna nalik je scenariju horor filma. Anu su vezali, drogirali lijekovima, bacali u samicu, lažirali nalaze da je narkomanka kako bi imali kakvo – takvo opravdanje da je zadrže. Ana je prvi put puštena na slobodu kada je doktorici Vulin rekla da je izliječena i da više ne voli cure.

Sigurno se pitate kako liječnica/ravnateljica psihijatrijske ustanove može biti osoba koja, unatoč znanstveno dokazanoj činjenici da homoseksualnost nije bolest i koja od homoseksualnosti “liječi” premda takve bolesti nema na popisu Svjetske zdravstvene organizacije?

Nakon svega navedenog pitale smo se kako je danas Ana, kako živi, čime se bavi. Pričale smo i sa Danijelom Almesberger iz Lezbijske organizacije Rijeka (LORI) koja je od početka bila uz Anu i koja joj pomaže i u njenoj pravnoj borbi.

 Ana, nakon svega što si prošla, kako živiš i kako se osjećaš?

Završila sam uspješno prvi razred, sada nastavljam školovanje, odrađujem praksu u frizerskom salonu. Psihički sam puno bolje ali još uvijek imam problema, problem sa strahovima, još uvijek je svaki dan prisutno to razmišljanje o tome što se dogodilo i ta neka teška razdoblja su još uvijek tu…

Psihičko stanje mi se poboljšalo, uspijevam funkcionirat puno normalnije nego prije, vidim da se što se tiče mog slučaja i slučajeva drugih u Lopači to pomiče na sudu i to mi daje nadu da će pravda pobijediti. Ja definitivno neću odustati dok se to ne riješi. Moj psihijatar mi je rekao da sam puno sazrela, da se vidi puno poboljšanja kod mene i da je jako ponosan 🙂 Uglavnom, čini mi se kako sve ide nabolje…!

Željela bih se zahvaliti svima koji su mi financijski pomogli preko humanitarne akcije sakupljanja priloga za mene… Ovo mi je puno značilo da mogu preživjeti. I dalje mi nije lako financijski, troškova ima puno… Cura je na novom poslu, ne zarađuje dovoljno, živimo u iznajmljenom stanu i tako…krpamo se. Ipak, jedna osoba koja se odazvala u humanitarnoj akciji mi i dalje mjesečno pomaže s financijama za ono osnovno, ne znam kako bih bez njega 🙂

 Od koga dobivaš najveću potporu?

Najveća podrška su mi moja cura, moj psihijatar Dragan Lovrović, cure iz udruge LORI i moja nova mama Mira. Ovi ljudi su mi sad postali nova familija i puno su mi pomogli u oporavku od svega što se desilo i u stvaranju mog novog života…

Bilo je ljudi na ulici koji su me prepoznali, pružili mi ruku i rekli mi “svaka čast!”. Poneki su me znali gledati ali inače se ne obazirem previše na poglede ljudi sa strane. Ljudi su se javljali preko LORI i pisali mi pisma podrške i ohrabrivali me, i to bih uvijek jako osjećajno doživjela i rasplakala se.

 Da li su te roditelji i sestre pokušali kontaktirati, ispričati se možda?

Roditelji i sestre me nisu pokušali kontaktirati a niti ne želim da me kontaktiraju. Za mene oni više ne postoje. Prije par mjeseci tetka je doživjela neugodne situacije s mojim “bivšim” ocem koji joj je prijetio zbog toga što je bila na mojoj strani, poručio joj je da nema on treće kćeri (mene) nego da ima samo dvije. S rodbinom je situacija ok…još uvijek su mi podrška.

Danijela, prošlo je više od godine dana otkako je  Anina priča izašla u javnost. Ana je prva osoba koje je  javno progovorila o strahotama zlostavljanja koje je proživjela u instituciji zbog svoje seksualne orijentacije. Koliko ste zadovoljne medijskim praćenjem cijelog slučaja?

Anina priča je zaista bila prilično popraćena u medijima, a kao vrlo pozitivno vidimo i emitiranje dokumentarca o Ani naslova “Zašto” koji je prikazan u udarnom terminu na nacionalnoj televiziji. Naravno, većina medijskih izvještavanja ima onu klasičnu “senzacionalističku” pozadinu, ali to je općenito realnost pozicije medija kod nas… Isto tako, nakon prvotnog reagiranja medija, ne postoji kontinuirano praćenje Aninog slučaja od strane medija (bar koliko je nama poznato), izuzev jednog slučaja snimanja dokumentarca o Ani koji prati priču od početka pa do presude, ali to opet nije od strane mainstream medija već dolazi iz aktivističkih krugova.

 Kome ste se sve obraćale i na koji način su nadležne institucije reagirale?

 Izjavu o prisilnom i nelegalnom držanju Ane u psihijatrijskoj bolnici Lopača poslale smo na razne institucije kojih se tiče ovaj slučaj – ministarstvima, Gradu Rijeci, Državnom i Županijskom odvjetništvu, klinici za psihijatriju KBC Rijeka, Hrvatskom psihološkom društvu (HPD) , Hrvatskoj psihološkoj komori (HPK) i mnogim drugima.

Od većine institucija nismo dobile niti jedan odgovor, osim od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje je reagiralo Državnom odvjetništvu da se ispita Anin slučaj te od Županijskog odvjetništva koje nas je izvijestilo da provodi izvide i obradu navedenog slučaja.

Reakcije od onih koje smo najviše očekivali – od Grada Rijeke i Ministarstva zdravstva nije bilo. Smatramo i da su HPD i HPK trebali reagirati, a nisu.

Ono čime smo zadovoljne je suradnja s psiholozima i psihijatrima koji/e su naši/e suradnici/e i koji su nam zaista izašli u susret sa savjetima i podrškom. Također, odmah smo napravili i lijepu suradnju s Aninim psihijatrom Draganom Lovrovićem koji je Ani i preporučio da nam se javi po izlasku iz Lopače.

 Pretpostavljamo da su strane institucije/organizacije prepoznale problem i pokazale spremnost pomoći?

 Naravno, imale smo veliku potporu od stranih organizacija. Izdvojile bi Human Rights Watch (HRW) i Mental Disability Advocacy Center. Iz HRW-a su zaista pokazali apsolutnu spremnost na pomoć, uputile nas na razne kontakte, razgovarali s Anom te su nas posjetili u Rijeci kako bi Anin slučaj bio uvršten u njihov izvještaj o uvjetima u psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj.

Također, slučaj smo prijavile i na European Committee on the Prevention of Torture. Oni su također odmah reagirali te je Anin slučaj u proceduri. Imale smo veliku podršku u odvjetnici Dijani Kesonja koja je prihvatila odraditi sav taj “pravni posao” i to sve na volonterskoj bazi.

Uz nju, u Aninom slučaju također nam je od velike pomoći bila i pravnica Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci.

 Na koji su način pomogle domaće organizacije civilnog društva i kakve su bile reakcije “običnih” ljudi…?

 Od organizacija smo naišle na najveću podršku. Mnoge su htjele pomoći Ani (u okviru humanitarne akcije koju smo pokrenule za Anu)! Tako je u Zagrebu na inicijativu Kontre i Le Zbora napravljen Koncert (sav prihod od ulaznica i prodaje raznoraznih materijala udruga išao je za Anu) a u Sloveniji je Škuc LL također organizirao dobrotvornu akciju za pomoć Ani. Zaista, udruge i aktivisti/kinje su pokazali što je solidarnost!

Isto tako, ostale smo jako iznađene koliko smo e-mailova i pisama dobile do strane “običnih” ljudi nakon što je Anina priča bila prikazana na HTV-u, u emisiji Proces i u dokumentarcu “Zašto?”.

Puno ljudi je pisalo i to i ljudi iz Bosne i Hercegovine i Srbije… Mnogi među njima su bili “obiteljski” ljudi, majke i očevi koji su nam pisali zgražajući se kako se nešto tako moglo dogoditi i slali su Ani riječi podrške, zaista su emocionalna pisma to bila.

Kako ste uspjele prikupiti financijska sredstva za pomoć Ani?

 Humanitarnu akciju “Podržimo i pomognimo Ani Dragičević!” pokrenule smo u veljači 2009., neposredno nakon što nam se Ana javila.

Ana je tada zaista bila na rubu preživljavanja… Akciju smo oglasile maksimalno: na brojne kontakte u Hrvatskoj i inozemstvu koje imamo u našim bazama podataka o organizacijama, osobama, na web stranicama, objavile smo i oglas u novinama, širile informaciju kroz intervjue i članke…

Kao što sam već rekla, tu su nam pomogle i druge organizacije sa svojim akcijama a prikupljale smo novac i na našim partyima koje organiziramo. Prikupile smo nešto manje od 33.000,00 kuna (32.734,95). Oko polovine sredstava sakupljeno je u Hrvatskoj, a polovina sredstava jesu uplate iz inozemstva (računajući i akciju u Sloveniji).

 Koje troškove ste pokrile sa doniranim  sredstvima?

 Novac je potrošen na stan, režije, hranu, zdravstvene troškove, za potrebe školovanja… I naravno, Ani je i dalje pomoć potrebna, npr. s plaćanjem daljnje školarine koja nije mala. Donacija sada više nema jer je prošlo gotovo godinu dana… ali mi sami u LORI nešto smislimo tu i tamo a i imamo jednu veliku pomoć od jednog mladića koji se javio na našu humanitarnu akciju i koji Ani svaki mjesec pomogne financijski koliko može – zaista je nevjerojatno da takvi ljudi postoje!

Njemu dugujemo veliku zahvalnost… Sad smo sakupile neke priloge i kupile Ani sav pribor za crtanje (Ana inače voli crtati…J…) pa planiramo na proljeće napraviti neku malu izložbu Aninih radova i na taj način sakupiti neka sredstva. Mislim da će to biti dobro, jer će ljudi moći i dobiti nešto što je baš Anino.

 Kakva je situacija sa tužbom protiv dr. Vulin i bolnice Lopača, i ako možete reći više detalja, protiv koga se točno trenutno vodi proces/i i u kojoj je fazi ?

 Za početak moram reci da su nam nažalost neke informacije nedostupne i da ćemo više znati uskoro… Trenutno se vode dva odvojena procesa, jedan vodi Državno odvjetništvo u kojem provodi izvide i obradu događanja u psihijatrijskoj bolnici Lopača.

Pretpostavljamo da će uskoro i dignuti optužnicu protiv dr. Vulin.

U drugom procesu je Anin odvjetnik Josip Mađarić podnio privatnu tužbu protiv Lopače. Procesi su dakle vezani ali su različite naravi. Ana je dala svoje iskaze na sudu, svjedočili su i ostali/e pacijenti/ce bolnice, trenutno se radi procjena o tome kakvo je psihofizičko stanje soba koje su bile u Lopači i mislimo da bi uskoro trebala biti podignuta optužnica.

 Što očekujete od presude?

 Sud će zasigurno ustanoviti prisilno i nelegalno liječenje pacijenata u Lopači te druge kaznene elemente…  Očekujemo da će dr. Vulin dobiti kaznu primjerenu svim strahotama što je napravila i za koje je odgovorna, a da to neće biti nešto pro forma.

Međutim, nije samo dr. Vulin ta koja treba snositi kaznenu odgovornost, postoje tu još neki doktori/ce te drugo osoblje. Pitamo se da li će dr. Vulin biti zapravo jedina koja će odgovarati te se na taj način slučaj privesti kraju. Ovo nikako ne bi bilo dobro.

Ani naravno ništa ne može vratiti te godine, ali kažnjavanje odgovornih joj može dati osjećaj da neka pravda ipak postoji i da je prepoznat zločin koji se nad njom dogodio.

 Koje su vaše preporuke, što bi se trebalo uraditi da do ovakvih prisilnih zatvaranja i zlostavljanja više ne dolazi?

 Hm..zapravo tu nema nekih posebnih preporuka. Potrebno je samo da institucije kao i same stručne osobe jednostavno rade svoj posao onako kako nalaže struka uz poštivanje etičkog kodeksa.

To naravno znači da ustroj i struktura zdravstvenih institucija ali i sama zakonska regulativa na području zdravstvene skrbi treba biti onakva koja će biti u skladu s najnovijim dostignućima na ovom području te imati za osnovu poštivanje ljudskih prava.

Pitanje je isto inspekcije ovih ustanova. Ove službe također moraju raditi svoj posao što očito u ovom slučaju nisu. 

Nakon ovoga mi onda možemo govoriti o npr. dodatnoj edukaciji zdravstvenih djelatnika i radu na poboljšanju samog sistema, ali po meni je prvo potrebno znati da se ljude ne može tek tako zatvarati u psihijatrijske ustanove te da i oni koji imaju osnove biti takvoj instituciji imaju pravedan i human tretman.

Kakva su vaša iskustva, da li psiholozi/ice i psihijatri/ice u Hrvatskoj još uvijek liječe homoseksualnost?

Nažalost, da, poznati su nam slučajevi gdje je psiholog/inja radio/la na liječenju homoseksualnosti kod svog klijenta/ice. Štoviše, evo neki dan smo imale priliku pročitati na jednom web portalu odgovor jedne psihologinje osobama koju ju pitaju da li mogu promijeniti/izliječiti svoju homoseksualnu orijentaciju.

Ipak, mislim da su ovi slučajevi u opadanju iako ne možemo do kraja biti sigurne u to. Ovdje postoji još nešto. Psiholozi/inje često sami imaju predrasude i stereotipe pa se u radu s homoseksualnom osobom fokusiraju na njen gej identitet iako on npr. uopće nije bitan za sam problem.

Ili ne razumiju cijelu problematiku coming out-a, internalizirane homofobije, problem stigme itd…

 Potrebno je poznavanje cijele ove problematike da bi psiholog/inja mogao/la raditi s gej osobom. Imamo slučajeve gdje sami gej friendly psiholozi/ginje izjavljuju npr. da je Gay Pride bespotrebno “paradiranje” i nametanje koje nam kao ne treba ili da ne smatraju da gej parovi trebaju imati djecu (!). Što je najgore, ti isti ne razumiju da je više nego štetno da oni sami rade s gej osobama.

Ipak, mislim da cijela stvar ide u pozitivnom smjeru, sve manje je psihologa koji bi orijentaciju pokušali izliječiti, a sve više onih koji se žele educirati na tom području kako bi mogli raditi s LGBT klijentima/icama.

 Što se tiče same udruge LORI, da li je (nakon Aninog izlaska u javnost) bilo više poziva roditelja LGBTIQ djece/mladih, koje su tražile informacije, savjet i sl.

 Ne, nismo primijetili da se više javljaju roditelji. Roditelji LGBTIQ djece inače rijetko kontaktiraju udrugu, to je već jedan problem vezan za poteškoće koje oni prolaze u suočavanju s homo/biseksualnošću ili transrodnošću vlastitog djeteta, obično vrlo dugo ne žele otvoreno razgovarati s drugima o tome…

Ani je još uvijek potrebna vaša potpora, stoga vas pozivamo da joj svojim prilogom pomognete u osiguravanju sredstava za troškove stana, hrane, režija, školovanja…