Tijekom posljednje izborne kampanje za predsjednika Republike Hrvatske ponovno smo mogli čuti komentare na kandidatkinje, posebno Ivanu Kekin, čije se ponašanje okarakteriziralo kao “agresivno”. Nije to prvi put da su je nazvali tako. Slične smo komentare čuli i na ponašanje njezine stranačke kolegice Sandre Benčić. Komentari se svode na to da agresivno komuniciraju, podižu glas, preuzmu ih emocije, “histerične su”. Sve to, navode komentari, neprikladno je ponašanje i diskvalificira ih u borbi za izvršnu ili zakonodavnu vlast. Odnosno, čini ih nesposobnima da obnašaju bilo kakve visoko odgovorne dužnosti.
Nisu to komentari koje smo prvi put čuli za političarke na domaćoj ili stranoj političkoj sceni. Već se desetljećima ponavljaju narativi koji žene diskvalificiraju za određene visoke pozicije jer su, navodno, previše emotivne. Istovremeno, gledamo muškarce na istim tim pozicijama moći koji iz obijesti i ljutnje krše zakon i Ustav, osvećuju se političkim i drugim protivnicima, vrijeđaju novinarke i novinare kao i građanke i građane, i to na dnevnoj bazi. Nisam čula da je itko proglasio premijera Andreja Plenkovića “previše emocionalnim” kad je objavio da neće ići na inauguraciju Predsjednika Republike, i to samo zato što mu se ovaj – ne sviđa.
Svojedobno sam radila u novinskoj redakciji u kojoj je glavni urednik imao problem s kontrolom bijesa. Nije bila tajna da ga je uprava nekoliko puta (prisilno) slala na tečajeve kontrole bijesa nakon što bi izgubio strpljenje i bacao stolce po uredu tijekom kolegija ili sastanka. Dok se “samo” derao iz petnih žila bilo je dobro, to nije bilo alarmantno. Nakon odrađenog (još jednog) tečaja, uredno bi se vratio na najodgovorniju poziciju u mediju, a s vremenom je i napredovao.
Ljutnja je ispolitiziran osjećaj
Sloboda izražavanja osjećaja ljutnje nije samo pitanje samokontrole pojedinca, dakako. Ono otvara puno važnije pitanje odnosa moći u društvu. Tko, dakle, ima pravo pokazati ljutnju? I naravno, kome isto nije dopušteno i zašto?
Na temu ljudskih emocija i njihove važnosti ispisani su brojni znanstveni radovi i provedena istraživanja u gotovo svim granama znanosti, od biologije do lingvistike. Polazište je često podjela emocija na primarne i sekundarne, odnosno otkrivanje tzv. univerzalnih emocija kod svih ljudi, a koje je prvi put upotrijebio dr. Paul Ekman krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Otad smo od osnovne četiri emocije došli do njih šest ili kod nekih znanstvenika i osam. No, u svakoj podjeli ljutnja je uvijek bila primarna, što znači da je univerzalna svim ljudskim bićima od samih početaka njihova života pa sve do njegovog kraja, kao i nekim drugim sisavcima.
Ljutnja je, dakle, jednako prirodna i česta kao i radost, tuga i strah te gađenje i iznenađenje. Ona se očituje na našem licu i ponašanju, bez obzira na naše društveno-kulturno porijeklo. Pojednostavljeno, ne moramo se truditi da pokažemo da smo ljuti ili radosni jer najčešće će nas odati mikropokreti našeg lica koji nisu kulturno uvjetovani, nego su stvar biologije. No, način na koji drugi reagiraju na naše izražavanje emocija i na koje nas društvo uči da ih kontroliramo, nešto je posve drugo. Svi su primarni osjećaji jednaki, ali su neki jednakiji od drugih. Tako je, primjerice, ljutnja izrazito političan i (is)politiziran osjećaj, a reakcija okoline na izražavanje ljutnje jako ovisi o rodu, rasi i klasi onih koji je izražavaju.
Stereotip ljutite crnkinje (i popularna kultura)
U svom kultnom eseju “Uses of Anger”, nastalom na temelju govora na skupu Nacionalne udruge ženskih studija 1981., afroamerička i lezbijska aktivistkinja i autorica Audre Lorde ističe da je “reakcija žena na rasizam zapravo njihova reakcija na ljutnju: ljutnju zbog isključivanja, nepreispitane privilegije, rasnih distorzija, ljutnju zbog tišine, zlouporabe, stereotipa, obrambenog stava, pogrešnog imenovanja, izdaje i kooptacije”.
Njezin esej ključni je tekst borbe protiv rasizma i za građanska prava crnaca i crnkinja u SAD-u, ali i početna točka za promišljanje o feminističkoj perspektivi ljutnje i svim njezinim društvenim posljedicama. Lorde je u svom eseju govorila o rasizmu unutar feminističke zajednice te borbi crnkinja i drugih ne bijelih žena za ravnopravnost u zajednici; tema koja je i danas aktualna. Posebno zbog još prevladavajućeg stereotipa “ljute crnkinje” koji za cilj ima prikazati ih kao agresivne, neprijateljski raspoložene i tako konačno diskreditirati ih u svakom mogućem području djelovanja.
Recentniji primjeri obračunavanja, ili preciznije prihvaćanja stereotipa “ljutite crnkinje” dolaze iz popularne kulture, od sestara Knowles.
Gotovo cijeli album “Lemonade” koji je Beyonce objavila 2016. godine pun je referenci na ovaj štetni stereotip, no s naglaskom na njeno ne samo prihvaćanje, nego na shvaćanje nužnosti ljutnje u procesu promjene. Spot za “Hold Up” to doslovno i prikazuje. U lepršavoj žutoj haljini, nasmiješena pjevačica dohvati bejzbolsku palicu i krene razbijati auto s velikim osmijehom na licu. Ljutnja oslobađa. U “Sorry” tu je cijela ekipa ljutitih žena koje pokazuju srednji prst u kameru, usmjeren prema lažljivom muškarcu.
Njezina sestra Solange, čija je glazba puno manje mainstream i puno više aktivistička, na albumu “A Seat at the Table” iz iste, 2006. godine, ima pjesmu “Mad”, u kojoj gotovo parafrazira esej Audre Lorde; “Srela sam jednu djevojku / Rekla mi je: ‘Zašto uvijek okrivljuješ? / Zašto se jednostavno ne možeš suočiti s time? / Zašto uvijek moraš biti tako ljuta?’ / Imam puno razloga za ljutnju”, a završava sa zaključkom: “Srela sam jednu djevojku, rekla sam: ‘Umorna sam od objašnjavanja’ / Čovječe, ovo sranje je iscrpljujuće / Ali zapravo nije mi dopušteno biti ljuta”. Postoji razlika u reakciji na ljutnju bjelkinje i crnkinje, kao što postoji razlika između ljutnje siromašne bjelkinje i bogate bjelkinje. Neke su ljutnje prihvatljivije od drugih, i neke imaju ozbiljnije posljedice.
Baš kao što ženska ljutnja u suprotnosti s muškom jednostavno ne može biti kredibilna; ona je u suprotnosti s navodnom ženskom prirodom. Odnosno, s očekivanjima koje patrijarhalno društvo ima od žena. Žena je pasivna, mirna, nekonfliktna. Za muškarce se uvijek nekako nađe opravdanje; premijer Plenković je odlučan i tvrdoglav, moj je nekadašnji urednik strastven oko svog posla i pod velikim stresom. U svakom slučaju, gubitak kontrole nad svojim emocijama ne uzima im se za zlo, dapače. Dovoljno je reći: “Takav ti je on.” Ona, s druge strane, ne može biti takva, bez obzira na razlog ljutnje. Iako nam znanost kaže da je ljutnja univerzalna, biološka pojava, kao i druge osnovne emocije, društvo nas uporno uvjerava da se radi o kulturološkoj reakciji te da uz dobar odgoj i poslušnost djevojčice mogu odrastati u smirene žene koje ne osjećaju ljutnju.
Može li ljutnja utjecati na mentalno i fizičko zdravlje žena?
Popularni psiholog Gabor Maté često u intervjuima i govorima priča o ljutnji. Odnosno o potisnutoj ljutnji u kontekstu traume, i to kod žena. Ističe da je ona nerijetko uzrok mentalnih, ali posljedično i fizičkih problema i bolesti. Maté govori, a brojna istraživanja pokazuju, da žene čine većinu oboljelih od autoimunih bolesti. Iako se njihov uzrok ne zna pouzdano, on vjeruje – a ističe kako nastupa iz opservacije, ne iz istraživanja – da autoimune bolesti mogu nastati zbog kulturnih uzroka.
“Znao sam ljude prije nego što su se razboljeli i znao sam njihovu obiteljsku situaciju. Imali su nekoliko zajedničkih osobine. Prvo, stavljali su emocionalne potrebe drugih ispred svojih. Identificirali su se sa svojim obavezama i odgovornostima umjesto da su brinuli o svojim potrebama. Svi su bili jako ljubazni, što znači da su potiskivali zdravu ljutnju, i konačno, vjerovali su da su odgovorni za to kako se drugi osjećaju i nisu htjeli nikoga iznevjeriti“, ističe Maté.
Pritom dodaje: “Takva uvjerenja vode u to da ne govorite ‘ne’ potrebama drugih ljudi, stalno preuzimate tuđi stres, zbog čega ste vi pod stresom. Taj stres podriva autoimuni sustav koji se zatim okrene protiv vas. Zašto su to žene? Tko je u ovom društvu programiran da bude odgovoran za emocionalne potrebe drugih, tko preuzima stresove drugih, tko se identificira sa svojim ulogama i obvezama, tko je stalno ljubazan, tko ne iskazuje zdravu ljutnju, tko preuzima odgovornost za tuđe osjećaje? Žene.”
Nije društveno prihvatljivo da žene budu ljute
Unatoč velikom napretku koji smo ostvarile u proteklom stoljeću, žene još uvijek obavljaju većinu emocionalnog rada u gotovo svim odnosima u svom životu. Od onoga u intimnim odnosima, obiteljskim, prijateljskim i poslovnim. Očekuje se od žena da misle na sve druge i na cijeli svijet prije nego što misle o sebi i onome što je za njih najbolje. Također, očekuje se da brinu o obitelji, pogotovo o najmlađima i najstarijima. Dakle, onima kojima treba dodatna i posebna skrb. Na poslu se očekuje da ne bacate stolce po kolegama i podređenima jer ćete u suprotnome dobiti otkaz, prije nego što vas pitaju: “Jesu li oni dani u mjesecu?”
Nije društveno prihvatljivo da žene budu ljutite jer to nije u skladu sa ženskim ulogama u patrijarhalnom društvu. A pogotovo jer postaje jasno da, kad se žene naljute, postoji opravdana mogućnost da će se organizirati i početi mijenjati stvari. A patrijarhatu i kapitalizmu odgovara samo status quo. Zato društvo ima mehanizme kažnjavanja žena koje ispoljavaju svoju ljutnju. Jedan od njih je i osjećaj krivnje. Odnosno, grižnja savjesti jer ste rekli što mislite i kako se osjećate.
Mislite li da je Nara Smith, najpoznatija svjetska trad wife i influencerica koja promovira lifestyle domaćice, slučajno tako sređena i ima umirujući glas poput kakve aplikacije za meditaciju? Ne, ona je utjelovljenje tradicionalnih vrijednosti kojih bi se žene trebale držati. Mirna je, staložena, jako uredna, priča jako tiho, gotovo šapće tako da se morate naprezati da je čujete. Radi besmislene poslove pod krinkom brige za svoju mladu i brojnu obitelj i ne izražava nikakve stavove. Barem ne izravno. Pritom je, čini se, jako strpljiva s djecom i obožava biti majka. Ona je puno više od ispraznog posla u manekenstvu ili kojoj god industriji.
Majčinstvo, ljutnja i grižnja savjest
Majčinstvo je još uvijek svojevrsni tabu ako o njemu ne govorite kao o najljepšem periodu života svake žene koje vas ispunjava ljubavlju. Temu majčinstva i povezanost istog s ljutnjom precizno je, dirljivo i šokantno opisala norveška književnica Monica Isakstuen u romanu “Bijes”.
Kroz crtice iz života majke troje djece, djevojčice i nedavno rođenih blizanaca, Isakstuen bez filtera opisuje ispade bijesa prema svojoj djeci i suprugu. Opisi su gotovo naturalistički. Bez puno sentimentalnosti pred čitateljice i čitatelje iznosi drugu stranu majčinstva. Onu u kojoj žene gube svoj identitet, gotovo svaki drugi aspekt života osim osnovne brige za djecu te frustraciju koja se s godinama nakuplja. Najčešći načini ispoljavanja ljutnje upravo su destruktivni. Oni koji se nađu na drugoj strani uglavnom su naši najbliži – obitelj i prijatelji. Bez obzira na to jesu li oni izvor frustracije ili uzrok leži negdje drugdje. Ispadi bijesa kod autorice uglavnom se manifestiraju u vikanju na djecu, a ponekad i na fizičko nasrtanje ili tek razmišljanje o nasilju. Nakon toga slijedi osjećaj krivnje i grižnje savjesti, bilo da je nametnut od nje same ili od njezinog supruga i drugih članova društva.
I dok u praksi muškarci koji pokažu nemogućnost kontroliranja destruktivnog ponašanja, nerijetko, dobiju svu potrebnu empatiju i razumijevanje društva, žene koje tek naznače da su ljutite uglavnom ne mogu računati na podršku. Često nailaze na osudu i krivnju. Ženske ljutnje ne boje se samo muškarci ili patrijarhalno društvo. Jednako je se boje same žene. Iz toga proizlazi šutnja i potiskivanje jer su žene uglavnom vrlo svjesne posljedica kršenja društvenih normi. Nerijetko mogu biti pogubne.
Kada krivnja i ljutnja mogu biti korisne?
Audre Lorde o krivnji kaže da ona “nije odgovor ljutnji; ona je odgovor na naše akcije ili izostanak akcije. Ako vodi promjeni onda može biti korisna, jer tada to više nije krivnja, nego početak znanja.”
Da je ljutnja povijesno bila katalizator društvenih promjena suvišno je i pisati. Svaka je revolucija proizašla iz dugotrajne frustracije i ljutnje. Svaki je prosvjed uzrokovan je bijesom kritične mase ljudi. To, naravno, uključuje i ženske pokrete. Američka aktivistkinja i autorica Soraya Chemaly 2018. objavila je knjigu “Rage Becomes Her: The Power of Women’s Anger”. U njoj argumentira da je ženski bijes jedan od najvažnijih resursa kojeg imamo na raspolaganju u borbi protiv opresivnih sustava, prvenstveno patrijarhata.
“Ljutnja ima lošu reputaciju, ali zapravo je jedna od emocija koja nam daje najviše nade i tjera nas da mislimo unaprijed. Poziva na transformaciju, oživljava našu strast i drži nas zainteresiranima za svijet. Ona je racionalna i emocionalna reakcija na prijestup, nasilje i moralni kaos”, piše Chemaly.
Kad bismo se vodili principima Audre Lorde, morali bismo biti svjesni da je strah od ljutnje ono što opresori svih vrsta od nas očekuju i na tome zdušno rade. Ženska ljutnja podcijenjena je i ušutkavana stoljećima kroz odgoj finih i pristojnih djevojaka jer je posve jasno da bi mogla biti ozbiljna prijetnja statusu quo.
Tako je dvije godine nakon “Uses of Anger“, Lorde napisala esej “Eye To Eye”. U njemu progovara o ljutnji kao nasljeđu mržnje i kazuje da ljutnja proizašla iz mržnje dovodi do nove mržnje i okrutnosti. Naglašavajući pritom da ljutnja može biti katalizator promjene, ako je naučimo kontrolirati. Ne da negiramo njezino postojanje, ni postojanje njenih uzroka i razloga, nego da tu ljutnju pravilno usmjerimo. Tek tada ona može biti konstruktivna.
