U utorka je u Studentskom centru u Zagrebu na svečanom otvorenju 19. dana hrvatskog filma (6. – 11. travnja 2010.) svečano uručen Zlatni Oktavijan za životni doprinos filmskoj umjetnosti Radojki Tanhofer, filmskoj montažerki čija filmografija broji više od 50 hrvatskih filmskih naslova. Njezino ime stoji iza montaže klasika poput Koncerta Branka Belana, H-8… Nikole Tanhofera, Ronda Zvonimira Berkovića, Kad čuješ zvona Antuna Vrdoljaka, Samo ljudi i Tri Ane Branka Bauera i mnogih drugih. Svoj prvi igrani film Živjeće ovaj narod Nikole Popovića montirala je 1947. godine. Surađivala je s redateljima klasičnog doba hrvatskog filma (Branko Marjanović, Krešo Golik, Nikola Tanhofer, Branko Bauer) te s redateljima iz vremena “autorskog” filma 1960-ih (Antun Vrdoljak, Fadil Hadžić, Zvonimir Berković). Od televizijskih radova ističe se njezin rad na kultnoj seriji Kuda idu divlje svinje Ivana Hetricha. 1970-ih posvećuje se pedagoškom radu te zajedno s Brankom Bauerom osniva Odsjek montaže na filmskom odjelu današnje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.
Radojka Tanhofer je 1994. godine nagrađena nagradom Vladimir Nazor za životno djelo, a 2008. godine i Vjesnikovom Nagradom Krešo Golik za životni doprinos filmskoj umjetnosti.
Detaljnije o Radojki Tanhofer i njenom radu
Njezin doprinos razvoju montaže na hrvatskom filmu je toliki da ju se bez imalo pretjerivanja može nazvati majkom hrvatske montaže. O njoj nema natuknice u Filmskoj ni Općoj enciklopediji, pa niti u Filmskom leksikonu, a nitko je nikada nije intervjuirao. No, u njezinu su opusu mnoga od ključnih ostvarenja hrvatskoga filma, od samih njegovih poslijeratnih početaka 1947. pa do kraja sedamdesetih, kada je počela sve ponude usmjeravati svojim učenicima.
Radojka Ivančević Tanhofer rođena je u Drnišu 1927., a maturirala u Zagrebu 1946. i odmah se zaposlila u Jadran filmu, gdje montira kratke dokumentarce “Na izbore” i “Iz tame u svjetlost” u režiji Milana Katića. Već 1947. montira prvi igrani film poslijeratne hrvatske kinematografije “Živjet će ovaj narod” s redateljem Nikolom Popovićem.
Od tada radi montažu u više od šezdeset igranih filmova. S Brankom Marjanovićem radi na filmovima: “Zastava”, “Ciguli miguli” i “Opsada”, a s Krešom Golikom na filmovima “Plavi 9” i “Djevojka i hrast”. S Brankom Belanom pak radi na tada vrlo modernom filmu “Koncert”, prvom hrvatskom filmu prikazanom na Pulskom festivalu, svojedobno osporavanom, a danas iznimno cijenjenom ostvarenju.
Posebno plodnu suradnju ostvarila je s Nikolom Tanhoferom u filmovima “Nije bilo uzalud”, “H-8”, “Osma vrata”, “Sreća dolazi u 9”, “Dvostruki obruč”, “Svanuće” i “Bablje ljeto”. Montira i druge filmove kao što su “Samo ljudi” i “Tri Ane” Branka Bauera, “Nevesinjaska puška” Žike Mitrovića, “Trenuci odluke” Františeka Čapa, “Dolina mira”” Franca Štiglica, “Kuća” Bogdana Žižića, “Put u raj” Marija Fanellija, “Družba Pere Kvržice” Vladimira Tadeja, “Rondo” Zvonimira Berkovića, “Sarajevski atentat” Veljka Bulajića, “Protest”, “Tri sata za ljubav” i “Lov na jelene” Fadila Hadžića.
Rad na montaži završava s filmovima Antuna Vrdoljaka, za koga je montirala ostvarenja “Kad čuješ zvona”, “U gori raste zelen bor”, “Ljubav i poneka psovka”, “Deps”, “Mećava” i svoj posljednji film “Povratak” – 1979. godine.
Montirala je i TV seriju “Kuda idu divlje svinje” Ivana Hetricha i veći broj dokumentarnih filmova. Godine 1969. zajedno s Brankom Belanom osnovala je odsjek montaže na filmskom odjelu Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Na tom je odsjeku redovito predavala sve do umirovljenja 1997. godine, a i nakon toga povremeno kao vanjska suradnica. Njezini bivši studenti su danas istaknuti montažeri i nastavnici Akademije dramske umjetnosti.
