Ime Slavenke Drakulić jedno je od najvažnijih autorskih imena hrvatske književne scene. Riječ je o novinarki i spisateljici koja iza sebe ima veliki niz važnih djela, prevođenih na više desetaka jezika. Bilo da je riječ o publicistici ili romanima, njena djela su uvijek zapažena i važna, a njen prvi publicistički naslov Smrtni grijesi feminizma (1984.) važan je i kao jedan od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Europi. Tko god poznaje opus Slavenke Drakulić zna da se svojim djelima bavi temama važnim za društvo, a posebice temama važnim za žene. Također, kad je stvaralaštvo Slavenke Drakulić u pitanju, možemo biti sigurni u to da će vješto prenijeti ljudska iskustva i stanja, precizno oslikavajući kompleksnost likova, pružajući nam uvid u slojevitost ljudske prirode.
Upravo to učinila je u svojoj trilogiji o slavnim ženama. Riječ je o djelima koje je napisala o Fridi Kahlo, Dori Maar i Milevi Einstein. Trilogiju čine romani Frida ili o boli (2007.), Dora i Minotaur: Moj život s Picassom (2015.) i Mileva Einstein, teorija tuge (2016.).
Riječ je o romansiranim biografijama triju žena koje su se našle u sjeni poznatih muškaraca. Autorica je na pisanje romana, kako je rekla, bila inspirirana nakon čitanja biografija. Činilo joj se da u tim biografijama nešto nedostaje i shvatila je da će to sama morati ispisati.
Poslužila se poznatim biografskim činjenicama upotpunivši ih fikcionaliziranim osjećajima i mislima, dotičući se uvijek važnih i aktualnih pitanja na primjerima tih slavnih žena.
Frida ili o boli
Frida ili o boli roman je koji nam donosi priču o slavnoj meksičkoj slikarici, njenom životu, boli i umjetnosti. U njemu Slavenka temeljito ispisuje teme koje su karakteristične za njeno stvaralaštvo; tijelo, bol i trauma. Jezik kojim ispisuje tekst jezik je boli, sama Frida Kahlo je rekla: “Moje slikarstvo odašilje poruku boli.”
Kao djevojčica preboljela je dječju paralizu, a kasnije je kao mlada doživjela tešku nesreću, s čijim posljedicama je živjela do kraja života. Dječja paraliza vrlo rano ju je obilježila, ostavivši kao posljedicu tanju i kraću nogu te šepavost, ali i suočavanje s dječjim izrugivanjem. Frida, odlučna i hrabra, borila se kako bi svladala sve prepreke koje su joj se našle na putu. Podršku je našla u ocu, što je rezultiralo time da je Frida bila jedina školovana od šest kćeri.
Osuđena na bolno mirovanje u postelji, okreće se slikarstvu. Vrlo rano postaje svjesna onoga što će postati glavnim obilježjem njena slikarstva, a to je da njene slike imaju moć govora, a fokus njenog slikarstva bila je ona, njeno tijelo i trauma.
“Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga. Kasnije sam slikala te ožiljke kako bi i drugi doprli do moje samoće.”
Njene slike su bile autobiografske. Boli je bilo suviše, i nije bila samo tjelesna. Za Fridin život i rad ključan je bio slavni meksički slikar Diego Rivera, iz čije sjene je iskoračila zahvaljujući talentu i trudu. Taj odnos, mučan, izazovan i ograničavajući, ostavio je traga. Diego joj je rijetko bio podrška u teškim danima.
“Uz mene su u najtežim trenucima bile samo žene, bez njih ne bih preživjela.”
Promišljajući o smislu života Slavenkina Frida kaže: “Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život.”
Dora i Minotaur: Moj život s Picassom
Drugi roman trilogije govori o životu Theodore Markovitch,fotografkinje i slikarice poznatije pod imenom Dora Maar. Bavila se fotografijom i bila jedna od začetnica fotografske avangarde. Njen život i njenu karijeru obilježio je odnos s Pablom Picassom, koji je po nju bio poguban. Slavenka Drakulić priču o tome ispisala je u formi fikcionalizirane autobiografije, koristeći se biografskim činjenicama.
Ako je slikarstvo bilo jezik Fride Kahlo, onda je jezik Dore Maar bio fotoaparat, njeno treće oko. Čitajući roman uviđamo da je odustavši od fotografije, odustala od sebe same. Picasso je bio razlog odustajanja od fotografije, od karijere, a kakav gubitak je to moralo predstavljati za Doru Maar možemo naslutiti iz sljedećih rečenica:
“Kamera mi je dugo služila kao štit od ljudi. Povlačila bih se, skrivala iza nje, a ipak mi je istodobno služila kao sredstvo komunikacije. Ali prema pravilima koja bih ja sama odredila. Fotografska kamera bila je moja osobna čarolija kojom sam pripitomljavala sve što bi se našlo ispred nje. Morala sam pronaći način kako da se obranim od tog osjećaja izloženosti.”
Još jedna sličnost Fride i Dore je podrška njihovih očeva glede obrazovanja. Dora je znala da se želi baviti fotografijom, ocu je to obrazložila riječima: “Fotografija je moj poziv. Zato što mi fotografski aparat daje mogućnost da ja odlučujem. Zar ne razumiješ da mi je važno biti ona koja proučava druge, a ne ona koju proučavaju drugi? Fotografija mi omogućuje ne samo da vidim stvarnost kako ja to želim, nego i da kreiram novu.”
Mnogo je simbolike u slici Dore i Minotaura, koji simbolizira Picassovu ‘krvoločnu’ prirodu, njegov labirint kreativnosti, strah od smrti, žudnju za besmrtnošću i ‘proždiranje’ drugih kako bi se nahranio. Dorina težnja je bilo partnerstvo, zajedničko stvaranje, koje se kasnije i dogodilo suradnjom na njegovoj poznatoj slici Guernica.
Doru je često mučila uloga Picassove ljubavnice koja joj je otimala identitet umjetnice.
“I još nešto, znate li da su samo žene dovedene u situaciju da biraju između toga da budu žene ili umjetnice? Picasso ni bilo koji drugi muškarac u mojem društvu, nije imao takvu dilemu. Muškarcu pripada moć bez obzira na to je li umjetnik.”
Mileva Einstein, teorija tuge
Slavenka Drakulić svoju trilogiju završava romanom o Milevi Einstein, prvoj supruzi Alberta Einsteina. Roman počinje uvjetima koje je Einstein napisao Milevi, kojima uvjetuje njihov suživot, a koji su za Milevu izrazito degradirajući i ponižavajući, svodeći je na ulogu sluškinje. Mileva je bila talentirana fizičarka. Za vrijeme studija bila je jedina žena koja je studirala na Politehnici u Zurichu. Njen život obilježen je brojnim poteškoćama i brojnim žrtvama koje je podnijela.
U Milevinoj priči možemo, također, pronaći sličnosti s Fridom. Imala je zdravstvene probleme i zbog šepavosti je, također, bila izložena porugama druge djece, a podršku je našla u ocu koji se zalagao za njeno obrazovanje. No, premda je bila hvaljena studentica, nije uspjela diplomirati. Svoju karijeru nije imala priliku razviti, žrtvujući se zbog Alberta, zbog koga je kod svojih roditelja u Novom Sadu ostavila i njihovu kćer rođenu izvan braka, čije postojanje su tajili zbog Albertova ugleda. Djevojčica umire od šarlaha i to trajno obilježava Milevu, koja je od tog događaja patila od depresije. Mileva je pomagala Albertu u karijeri, radila na njegovim radovima, pomagala mu u pisanju članaka i pripremi predavanja. A kasnije je skoro sva briga o sinovima pala na nju. Posebno briga o mlađem sinu koji je bolovao od šizofrenije.
“Premda je njeno odustajanje od bavljenja fizikom bilo uvjetovano psihičkim slomom od kojeg se nije oporavila, premda nije imala snage ni Albertovu podršku da se bori za sebe, odustajanje od karijere i bavljenje djecom ostavili su u njoj zjapeću prazninu.”
Ženski identitet i položaj su gradivno tkivo trilogije
Kroz priče Fride, Dore i Mileve, Slavenka Drakulić ispisala je priče o ženskom tijelu, boli, traumi i obespravljenosti. Sva tri ženska lika bore se s boli i bolesti, a sva tri muškarca boli i bolesti ne podnose, ostavljaju ih same čak i onda kad su te boli posljedica njihovih djela. Ženski identitet i položaj žena u društvu kao i svi izazovi s kojima se žene susreću čine gradivno tkivo ovih romana. Umjetnost je također jedna od ključnih tema, posebice uloga umjetnosti u životu Fride i Dore. Ona predstavlja bijeg, izlaz, način na koji se nadilaze, proživljavaju i preživljavaju razne životne teškoće.
Slavenka tekstove ispisuje precizno, jasno, tako da ono što je osobno, postaje univerzalno, lako prepoznatljivo i opće. Približava nas promišljanju o važnim temama, promišljanju koje je slojevito, kompleksno i uvijek potrebno. Dotiče se pitanja majčinstva, odgovornosti, žrtve, izbora koje su žene često prisiljene odabirati, nalazeći se u bezizlaznim situacijama. Pitanje identiteta i pripadnosti na različite načine također je prisutno u njenom pisanju, kao i pitanje položaja žena i njihovih prava.
Svrha velikih književnih djela u tome je što nam pruža priliku za promišljanje, razumijevanje i suosjećanje. Slavenka Drakulić stvara upravo takvu književnost. Njena trilogija i teme koje je kroz nju ispisala od velikog su značaja. I treba ih čitati!
