Pod parolom „Feminizam nema granica“ ove se godine održava deveti osmomartovski Noćni marš u Zagrebu. Solidarno i slobodno ćemo koračati našim gradom i pokazati da je feministička borba internacionalna. Tiče nas se svaki rat, svako nasilje, svako oduzeto pravo. Marširat ćemo solidarno preko svih izmišljenih granica, preko četiri zida doma. Preko i usprkos uskim kućicama u koje nas patrijarhat neprestano gura. Sve navedeno stoji i u najavi Noćnog marša koji već tradicionalno organizira Faktiv. Ususret samom Maršu, održan je i benefit koncert, tribina „Pričajmo o trans iskustvima: javno zdravlje svima!“ i nekoliko radionica izrade transparenata. S Faktivom smo pričale o razlozima zbog kojih marširamo i ovu godinu, internacionalnosti feminizma, napadima i diskriminaciji LGBTIQ+ osoba, pravima radnica te o progresu i/ili nedostatku istog kroz godine.
Na prvom Noćnom maršu, 2016. godine pokazale smo da se ne bojimo, da ćemo pružati otpor i da ćemo to radi glasno i borbeno. Upravo to smo pokazale na svim Noćnim marševima do sada, njih osam. Kroz godine smo se borile protiv neokonzervativne ideologije i utjecaja antirodnih pokreta, iskazivale smo ljutnju jer smo potplaćene, ustajale protiv činjenice da rodno uvjetovano nasilje prolazi nekažnjeno, pružale otpor neprestanim udarima na seksualna i reproduktivna prava, marširale smo za one koje nemaju privilegije da s nama marširaju jer se bore za puko preživljavanje, za žrtve sve većih broja femicida i za sve marginalizirane među nama. Za što marširamo ove godine? Što je obilježilo godinu iza nas, a što možemo očekivati da će obilježiti onu pred nama?
Ove godine marširamo u solidarnosti s palestinskim narodom koji je preživio genocid i vraća se u svoje razrušene domove. Marširamo za studentice, susjede i drugarice iz Srbije koje su nas inspirirale i rasplakale, koje su blokadama i protestima, šutnjom i bukom pokazale da je promjena moguća. Tiče nas se svaki rat i svako nasilje, a u ovoj zemlji nasilje vlada u domovima, na ulicama, na radnim mjestima, u obrazovnim ustanovama, u ginekološkim ordinacijama.Devetu godinu ponavljamo: pobačaj mora biti besplatan i dostupan, a nije ni jedno ni drugo. Zahtijevamo javno zdravstvo koje skrbi za žene, koje skrbi za sve.
Prava trans osoba sve češće su na meti političara, biznismena, liječnika i svih koji svoje viđenje društva žele nametnuti kao normativ, kao „normalno“, kao „prirodno“. Zato i ovaj 8. mart pozivamo na borbu – rukama i nogama, grlima i priopćenjima.
I ovaj 8. mart pozivamo vas da zajedno upremo prstom u svakog nasilnika. Nema ih malo, a i jedan je previše. Najmanje kako ih možemo kazniti jest da osjete sram. Kako je hrabra Gisèle rekla, sram mora promijeniti stranu. Zato marširajmo! Živio feminizam! Živio 8. mart! Živjela ženska i drugarska solidarnost – koja nema granica!
Kao što smo već navele, na osmi mart ove godine marširamo pod sloganom “Feminizam nema granica”. Pristup Faktiva je oduvijek intersekcionalan. U današnjem okruženju, posebice političkom – kako u Hrvatskoj, tako i diljem svijeta – takav je pristup itekako važan i nužan. Zašto je tome tako? Zašto feminizam mora biti intersekcionalan?
fAKTIV je od početka svog djelovanja feministički kolektiv koji se bori za radnička i socijalna prava, za reproduktivna i seksualna prava žena i LGBTIQ zajednice te protiv rodno uvjetovanog nasilja. Ako pričamo o samom Osmom martu, on je prije svega radnički praznik. Na tim je temeljima nastao i trudimo se da kod nas na tim temeljima i opstane. Za nas nema feminizma bez propitivanja sustava u kojem živimo, nema feminizma bez klasnih, rasnih, rodnih pitanja i nema feminizma koji nije internacionalan. Svi i sve živimo u istom društvu i ne možemo jedan problem odvojiti od drugog – pitanje javnog zdravstva pitanje je dostupnosti pobačaja, pitanje inflacije pitanje je kvalitete života svake žene.
Na suvremeni feministički, ako ga možemo nazvati pokret, gledamo prije svega kao na antikapitalistički pokret. Koji se, kao što Cinzia Arruzza, Tithi Bhattacharya i Nancy Fraser u svojoj knjizi govore – feminizam za 99%. Ne koristimo često pojam intersekcionalnosti jer je on pomalo teorijski mutan i u njega se može upisati svašta. No, lijevi feminizam oduvijek počiva na idejama uključivanja i premrežavanja s drugim progresivnih pokretima. Ako intersekcionalnost tako čitamo, onda da, zalažemo se za feminizam svima, feminizam za sve i kao što ovogodišnja parola govori: feminizam bez granica.
U godini iza nas zanimljivo je i da su se različite diskriminatorne prakse nastojale opravdati slobodnom izražavanja i/ili kršenjem temeljnih ljudskih prava. Tako je ljetos udruga „U ime obitelji“ u Hrvatskom saboru predstavila “Izvješće o kršenju prava na slobodu izražavanja muškaraca okupljenih u javnoj molitvi krunice u 2023. godini”. U njemu se navodi i nekoliko kategorija ugroze kao što su diskriminacija, mržnja i sl. Za očekivati je da je ovo tek početak ovakvih praksi. Kako na njih odgovoriti?
Za početak, puštamo suzu za sve molitelje i klečavce koji su se u svojim subotnjim aktivnostima osjetili ugroženi. Radi se o klasičnom konceptu kojim se udruga U ime obitelji već godinama služi – zagovaranje i aktivan rad na dokidanju prava žena i LGBTQ+ osoba, istovremeno prikazujući sebe žrtvama medijskog diskursa i navodne hajke na sve katolike i tradicionaliste. Sve što u tom izvješću navode – predrasude, diskriminacija, neargumentirana optužba, neistina, javno poticanje na nasilje i mržnju jesu modeli kojima se oni i druge krilne udruge, ponekad suptilno, ali sve više otvoreno, služe kako bi svoje stavove pokušali nametnuti kao društvenu normu.
Pogledajmo samo za što se mole – povratak žena u kuće, zabranu pobačaja, muškarce kao glave obitelji pod svaku cijenu, brak i hetero svijet kao jedini svijet za sve, pri čemu je na ženama samo da rađaju, a ne da misle, govore i žive kako žele i osjećaju. Žuljaju ih naša izborena prava, žulja ih feminizam. Čini nam se da se onda i nameće odgovor – udarajmo feministički!
Kao sve one drugarice koje subotom ujutro na trgovima protestiraju pokraj onih koji kleče za zabranu pobačaja i takozvanu čednost. Ili kao novinarke i novinari koji svojim istraživanjima i tekstovima pokazuju otkud uvoze ideje, čije su pare u igri, s kojim su ultrakonzervativnim organizacijama umreženi. Nema nam druge nego feminizmom, boreći se ne samo da bismo obranile što nam žele oduzeti, nego izboriti i ona prava koja su nam u ovom trenu daleki san.
Dok ratovi i genocidi oko nas bijesne, konzervativne i desne opcije diljem svijeta se “obračunavaju s rodnom ideologom”. Tako je na američko Ministarstvo zdravstva ažuriralo definicije spola. U smjernicama je naveden stav da su muškarac i žena jedina dva spola i da se ne mogu mijenjati. Ljetos je u Zagrebu održan skup mreže ultrakonzervativaca poznatih kao Agenda Europe. Prema medijskim napisima i istraživanjima, njihova je agenda utjecati na zakone i rezolucije o ženskim reproduktivnim pravima i pravima LGBTIQ+ zajednice. Za očekivati da će godina pred nama donijeti još više diskriminacije i napada na prava LGBTIQ+ osoba. Kako možemo organizirano pružiti otpor?
Otpor treba pružati na više frontova – od medija preko društvenih mreža, od institucija preko ulica, tribina, trgova, obiteljskih ručkova. Što se tiče zajedničkog, organiziranog otpora – žene i LGBTIQ zajednica već su pokazale i nastavit će pokazivati da se znaju organizirati i poslati jasne političke poruke protestima, marševima, raznim akcijama. Što ne u budućnosti i blokadama i štrajkovima i kod nas? Situacija je užasna, ali ne treba očajavati. Dok raste desnica raste i otpor, najinspirativnije su se akcije organizirale u najmračnijim vremenima.
Ono što možemo i hoćemo je nastaviti pružati kontinuiran pritisak na naše vlasti. Ono što se dešava u SAD-u kod nas neće proći, a klerikalno desničarski narativi o nepostojećoj “rodnoj ideologiji” i lov na trans osobe samo je nastavak agende protiv žena, dostupnog pobačaja, istospolnih brakova. Ponekad je teško doprijeti do ljudi kada su bombardirani lažima s rubnih portala, kada saborski zastupnici šire nepostojeću paniku i kada po cijeli dan moramo slušati gluposti o kansel kulturi i “wokeu”. Ali koliko god su oni uporni, mi smo upornije.
Uz različite diskriminatorne prakse, zakonske odluke i pritiske, kvaliteta života svih nas je na udaru inflacije i potplaćenosti već dugo vremena. Godinama nastojimo dostojanstveno živjeti od svoga rada, no to se ne događa. Koja su radna prava u našoj zemlji najugroženija? I koje su skupine u najgorem položaju?
Strane radnice i radnike napada se sa svih frontova i najtežom artiljerijom. “Krivi” su za spuštanje cijene rada, oduzet će prava našim ženama, ukrasti poslove našim radnicima i preuzeti Hrvatsku. Političari besramno šire tvrdnje da je dolazak stranih radnika i radnika ciljana “zamjena stanovništva”. Riječ je o opasnoj teoriji zavjere koja u svijetu odavno služi kao izgovor za antiimgrantske politike i nasilje, kao “inspiracija” za terorističke napade bijelih supremacista.
Feminističkoj borbi ni jedna radnica nije strana. Radnici rade, s papirima ili bez njih, s državnim pečatom ili bez njega. Voze nas na preglede, dostavljaju preskupu hranu na naše preskupe kućne pragove, obnavljaju te iste kućne pragove ovog potresenog grada, a tako olako ih nazivamo strancima.
A kad smo već na „kućnom pragu“ ne smijemo zaboraviti na kućanski rad, taj dvostruku teret. Žene hrane i peru svoje mlađe i starije, odrađuju sate skrbi. Kičma su ovoga društva, a džabe im, doslovno. Kada, pak, prijeđu kućni prag, za isti taj posao primaju mizernu plaću. S kojom potom džabe pokušavaju i platiti račune i prehraniti se – ali ne ide.
Gledajući našu borbu posljednjih osam godina, što se promijenilo? Što je ostalo isto? Ima li pomaka ili je svaki korak naprijed popraćen s dva koraka nazad?
Ponekad nam se čini da je sve isto, ponekad da gubimo na svim poljima. Ako ćemo gledati usko, teško se odmaknuti od apatične perspektive. Javni sustavi se urušavaju i nanose posljedice našem zdravlju. Radnička prava se opetovano gaze, siromaštvom je pogođeno sve više društvenih skupina. Napadi na reproduktivna prava i prava LGBTQ+ osoba su konstanta. Transfobija više nije na marginama društva već divlja mejnstrimom. Klimatska kriza, ma što sad još i s tim?
Feminizam je već godinama poprište rasprava koga se smije, a koga ne smije uključiti u svima nam zajedničku borbu. Zamjera mu se i da je s ulica i iz institucija prešao na društvene mreže, da rijetko koji oblik feminističkog otpora postane trajan, a ne prigodničarski. Sve nas ovo navodi da svake godine iznova propitkujemo svoj i tuđi rad, više ili manje uvezane borbe.
A onda – niti jedno pravo nije izboreno preko noći, zašto bismo očekivale da će obrana stečenog biti išta lakša? Jesu li radnice tridesetih godina prošlog stoljeća odustajale nakon prvog ili drugog nasiljem ugašenog štrajka? Jesu li aktivistkinje u Americi sedamdesetih odustale od borbe za siguran i dostupan pobačaj nakon prvih bombi u klinikama? Osvrnimo se oko sebe – je li palestinski narod nakon mjeseci genocida odustao od prava na noć koju nisu probdjeli, krov, državu? Odustaje li narod Srbije od pravde za četrnaest ubijenih u Novom Sadu, spuštaju li tenzije? Odustaju li naše drugarice, prekarne radnice, od rada sa sindikatima, od podrške tekstilnim radnicama? A hrabre studentice od upiranja prsta u profesore zlostavljače iako ih je sustav izdao po tko zna koji put? Odustajanje ne smije i neće biti opcija, ma koliko se puta spotaknule.
