Veća ravnopravnost između žena i muškaraca, iste plaće za isti rad, te veća ravnopravnost u političkom životu. Sve će se to po stoti put ponoviti i ovog 8. ožujka. U Ujedinjenim narodima, u Europskoj uniji, u vladama sjeverno i južno od Ekvatora te istočno i zapadno od Greenwichovog meridijana. Naravno, ako izuzmete zemlje poput Irana ili Saudijske Arabije.
Uvijek izvuku deblji kraj
Ali, ako su to do sad bile samo prazne riječi, sada se tome pridružuje kriza i nedostatak novca. I tako se mogućnost veće ravnopravnosti za mnoge žene ponovno povlači u drugi plan.
U industrijskim zemljama na zapadu nezaposlenost pogađa žene snažnije nego muškarce. One su u zanimanjima u uslužnim djelatnostima nesrazmjerno više zastupljene, proteklih su godina bile upućivane upravo u tom smjeru, a sada se na tom polju najviše – štedi.
Uvijek ista priča
Manje novca u kućnim budžetima znači i manje novca za njegu starijih i bolesnih članova obitelji, ili manje novca za brigu o djeci. Žene neće smao brže ostati bez posla od muškaraca, one moraju ponovno preuzeti i neplaćene domaćinske poslove. Time im se smanjuju izgledi da se jednom ponovno vrate na tržište rada.
Osim toga i izgledi za pristojnom mirovinom tope se zajedno s gubicima na burzama. Plaće koje su za žene i dalje niže nego za muškarce, kao ionako veća zastupljenost žena u lošijem plaćenim zanimanjima navode žene primjerice u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji na trgovinu: jadna državna mirovina trebala bi se pojačati onom privatnom. A privatne mirovine su sada zbog krize u velikoj opasnosti.
Stanje u zemljama u razvoju i onima čijem je gospodarstvu uoči krize bilo krenulo nije ništa bolje. Ima li sustav mikrokredita, razrađenih posebno za žene koje žele samostalno pokrenuti manje tvrtke, u doba financijske krize uopće nekih izgleda? Hoće li se mjere i projekti usmjereni na pomoć ženama i dalje moći financirati? Kako se uopće mogu popraviti uvjeti za žene u zemljama s visokim stopama oboljenja od AIDS-a, a da za to ne postoje sustavi potpore i zdravstvene njege?
Zloglasni stakleni strop
Još uoči krize je navodna sloboda radne snage funkcionirala na račun žena. Dobro obrazovane žene u Europi redovito su udarale glavom o čuveni stakleni strop, kada su se htjele popeti na najodgovornija mjesta u svom poduzeću.
One slabije obrazovane rintale su za bijedne satnice u lošim radnim uvjetima u jeftinim trgovačkim lancima. U njima ju primjerice bio prodavan tekstil, kojeg su proizvele žene u Aziji s još gorim satnicama i u još lošijim radnim uvjetima. Vlasnici tih istih trgovačkih lanaca pri tom su se basnoslovno bogatili.
Udariti gdje najviše boli – po džepu
Dakle krajnje je vrijeme da se iz ove finacijske krize nauči nešto korisno. Krajnji je čas za polaganje političkih temelja i za sređivanje nepravednih odnosa između spolova. Elementi koji uzrokuju neravnopravnost u nekoj politici uglavnom se mogu unaprijed predvidjeti i izbjeći. Samo diskusija na tu temu mogla bi potaknuti značajne procese. Stoga je krajnje vrijeme da politika prestane zatvarati oči pred problemom neravnopravnosti spolova.
Tko, poput njemačke vlade, pred odborom UN-a za prava žena “Gender mainstreaming” ili koncept javne politike ravnopravnosti spolova odbije jer je navodno “prebirokratski”, sam sebe na dulje staze čini neuvjerljivim. Slobodna fluktuacija radne snage na kraju krajeva u samoj politici razvoja suradnje neće biti samo propovijedana. Dodjeljivanje financijskih sredstava ovisit će o razvoju koncepta ravnopravnosti spolova. A to bi trebalo postati opći zakon.
