Neredi u Londonu, i drugim engleskim gradovima, najčešće opisivani kao “sumanuta pljačka i palež” možda bi se u javnosti percipirali drugačije da su djeca krala kruh. No, kako takvog jasnog iskaza siromaštva nije bilo, a izgrednici su svoje napore usmjerili na Foot Locker, Miss Selfridge, i Bang & Olufsen, engleska je politička javnost gotovo unisono osudila ovakav “napad na zajednicu”. Premijer je, vrativši se s odmora u Toskani, u parlamentu istaknuo kako je zgrožen takvom kulturom koja glorificira nasilje, pokazuje nepoštovanje prema autoritetima, i stalno spominje prava, nikada odgovornosti. David Cameron je ponovio svoj stav o obitelji kao temeljnoj društvenoj jedinici i ustanovio kako se u previše slučajeva roditelji ove djece – ukoliko su još uopće s obitelji – ne skrbe o tome gdje i s kim su njihova deca, a kamoli što rade. Protiv takve moralne propasti djelotvorna je samo batina pa se stoga, kao disciplinsku mjeru, neće ustručavati objaviti fotografije maloljetnika što ih je zabilježio sustav gradskog videonadzora. Rezolutno odbija da mu se pritom uvaljuje ta “lažna priča o ljudskim pravima”. Radi se o ljudima koji se ne pitaju što sami za sebe mogu učiniti već što će drugi učiniti za njih, “oportunim kriminalcima” i “običnim lopovima”. U tom se smislu u parlamentu raspravljalo i o tome da se onima koji su uhvaćeni u ovakvom prijestupu oduzme pravo na socijalnu pomoć.
Liberalniji će s druge strane političkog spektra upozoriti da su neredi mogući odgovor na siromaštvo, na marginalizaciju ovih deprivilegiranih društvenih slojeva, jednako kroz sve gori sustav javnog obrazovanja, kao i položaj na tržištu radne snage. Pritom svakako ne pomažu mjere štednje koje je donijela vlada, a koje se uvelike odnose na smanjenje javne potrošnje i značajnog broja javnih usluga. Neki će pronaći uzrok neredima upravo u činjenici da su mjerama štednje ukinuti i programi koji su bili namijeni gradskoj djeci, posebno za trajanja školskih praznika.
{slika}
Svi zajedno zgražali su se nad činjenicom da su meta napada uglavnom trgovine s odjećom i obućom poznatih dizajnerskih marki i elektorničkih igračaka. Jednima je to poslužilo da ukažu na potpunu moralnu degradaciju engleske mladosti, a drugima da se zabrinu nad stanjem zajednice koju ovi mladi ljudi očito ne poznaju kao svoju niti je imaju poriva čuvati i štititi. Stjecanje dobara nasiljem opravdano je tamo gdje i inače prevladava mišljenje da preživljava onaj koji je jači. U takvoj subkulturi diler drogom osigurava fiskalno učinkovitija rješenja nego što je to u stanju sustav socijalne skrbi koji ima premalo sredstava i osoblja.
Naime, već je Margaret Thatcher, u sličnim okolnostima, objasnila građanima da smo svi individue, a ne broj u društvenom ustroju, i da svi imamo pravo biti nejednaki, kao što i jesmo po našim sposobnostima, raditi što želimo, trošiti što zaradimo, posjedovati vlasništvo i imati državu koja je sluga, a ne gospodar. “Ovo je bit slobodne ekonomije i o toj slobodi sve naše druge slobode ovise”. Očito je da ova mladost koja je sudjelovala u neredima u takvom društvu nema udjela.
Mark Duggan, ubijen u policijskoj intervenciji koja je bila neposredni povod ovim nemirima bio je otac četvero djece i otprije poznat policiji. No, policija u Londonu ima povijest lošeg postupanja prema rasnim i etničkim manjinama. Odatle i usporedbe s neredima u Brixtonu 1981. i kasnije 1985. Nemiri su trajali dva dana i dvije noći, bilo je ozlijeđeno preko 300 ljudi, golema materijalna šteta. Izvještaj o uzrocima nemira Lorda Scarmana, koji je prodrmao vladu Margaret Thatcher, ali nije donio nikakvo stvarno poboljšanje, ukazao je tada na područje južnog Londona što su ga od 1950-ih naseljavali jamajčanski imigranti kao izuzetno deprivirano. Stopa nezaposlenosti među muškarcima bila je gotovo 50%, i policija je na tim mjestima često postupala s rasnim predrasudama, te su takvi “kompleksni politički, socijalni i ekonomski razlozi” stvorili “sklonost ka nasilnim protestima”. Iako se otada povjerenje građana u policiju nastojalo poboljšati novim propisima i raznim mjerama, istraga poduzeta oko ubojstva Stephena Lawrencea 1999. završila je zaključkom da je rasizam u policiji “institucionaliziran”. Od 1995. godine u policijskom je pritvoru umrlo 333 osobe, niti jedan policajac nije osuđen. Građani jesu upoznati s postojanjem i djelovanjem IPCC-a, neovisne komisije za pritužbe na postupanje policije, no čini se kako takvom tijelu ne vjeruju previše. Okolnosti ubojstva Marca Duggana još nisu posve jasne. Poznato je da su policajci pripadali Operation Trident Unit koja je “odgovorna za prevenciju i istragu svih ubojstava počinjenih vatrenim oružjem u londonskim zajednicama s većinskim crnačkim stanovništvom”. Da policija misli da su u slučaju kada se radi o crnačkim zajednicama potrebne posebne policijske mjere i jedinice pokazuje i službena statistika. Naime, vjerojatnost da će policija zaustaviti i pretražiti crnce 26 je puta veća nego kad su u pitanju bijelci. U razdoblju od tri godine broj ovih pretraga narastao je za više od 650%.
Još malo pokazne statistike: u Britaniji je milijun ljudi u dobi od 16-24 godine službeno nezaposleno; 10% najbogatijih živi 100 puta bolje od onih koji su na drugom kraju te ljestvice; stopa društvene pokretljivosti niža je nego u drugim razvijenim zemljama, a stupanj nejednakosti u primanjima bio je u razdoblju 2007./08. najveći od Drugog svjetskog rata[1]. Pokazalo se također da sama činjenica rođenja u siromašnoj obitelji, u deprivilegiranoj klasi, ima doživotni negativni učinak na dijete, budući da se ove nejednakosti akumuliraju tijekom životnog ciklusa.
{slika}
Ovi ljudi nemaju nikakve šanse sada, i neće je imati ni u budućnosti. Većina onoga što se smatra poželjnim tipovima odjeće, stanovanja, obrazovnih, radnih i socijanih uvjeta, aktivnosti i pogodnosti u britanskom društvu njima je nedostupno. Isto će čekati i njihovu djecu i unuke. Iako žive u demokraciji, izborima ne mogu utjecati na svoju poziciju. Na njih se, kao birače, i ne računa u sustavu društvene proizvodnje, kakav je kapitalizam danas, oni proizvode samo troškove. Nasilje koje se nad njima podmuklo vrši događa se kroz legitimne društvene strukture.
Što biste vi prvo uzeli kad bi nâs zadesio takav potpuni društveni rasap? Kad nastane takva “prilika” čovjek teško da je u mogućnosti ukrasti kuću, životno osiguranje ili dobar posao, ono što bi mu doista trebalo. Kako to nije situacija društvene promjene, već općeg bezakonja, stradaju one trgovine u kojima su određeni društveno poželjni predmeti koji se mogu brzo odnijeti. Nasilje i pljačku na ulicama izvrgli smo općoj osudi, dok trpanje novca za spas privatnim banakama umjesto građanima (čiji taj novac i jest) dopuštamo nazivati službenom politikom.
{slika}
Koliko je očajna takva situacija najbolje govori činjenica da se neki od počinitelja uopće nisu trudili sakriti svoja lica. To nisu bila samo djeca. Branitelj jednog za provalu i pljačku optuženog učitelja kao olakotnu okolnost naveo je činjenicu da mladić prima plaću od 1000 funti mjesečno, a samo stanarinu plaća 550 funti. Drugi mladić, 23-godišnjak, inače građevinski radnik, rasplakao se tijekom priznavanja krivnje. Ovog oca dvoje djece uhvatili su s parom Lacoste tenisica i prslukom koji je na sebi još uvijek imao izvješenu cijenu. Jedanaestogodišnjak iz Romforda u istočnom Londonu priznao je da je ukrao kantu za smeće vrijednu 50 funti kroz razbijen prozor. Sudac ga je poslao kući , uz jamčevinu, dok ne sastavi izvještaj. Dječak je, naime, premlad i za elektroničku narukvicu, ali i da provede vrijeme iza rešetaka, kazao je.
Svaki rasap društvenog poretka neizbježno je politički čin. Do društvene će promjene, međutim, doći tek kada se ta politička pozicija osvijesti. Svima nam je to zadaća. Vremena su izopačena, beuzmna korporativna pljačka ljudi i dobara posve se razmahala jer ima državu za pomoćnika sa svim mjerama štednje i rezova u javnoj potrošnji i uslugama. Građani su svoj status izgubili postajući tek roba na tržištu rada, bez stvarnih izgleda da se takva pozicija popravi. Društvo se sastoji samo od onih koji imaju i onih koji nemaju, a oni koji imaju svojski će se potruditi da jedino tako i ostane. Zato je važno smisliti neka druga politička rješenja.
[1] muškarci pakistanskog i bangladeškog porijekla, muslimani, kao i afrički muškarci, kršćani imaju prihode koji su 13-21% niži od bijelaca muškaraca, kršćana, sličnih kvalifikacija, godina i zanimanja. Gotovo polovica pakistanskih i bangladeških domaćinstava živi u siromaštvu
