Will Hall je shizofrenik koji već petnaest godina ne pije lijekove. Prošlog je vikenda u Zagrebu održao seriju predavanja “Osluškivanje ludila; nove vizije psihičkog zdravlja”.
Will Hall došao je u Zagreb kazati kako kontrola, izolacija i medikalizacija iskustva “ludila” nije jedini, a kako smatra, niti najučinkovitiji način za suočavanje s mentalnim senzacijama poput javljanja glasova, paranoje, vizija ili samoubilačkih osjećaja. Hall također smatra da je njegovo temeljno ljudsko pravo da živi u zajednici, a ne kao doživotno izoliran i stigmatiziran pojedinac.
Potječe iz problematične obitelji, oca veterana korejskog rata koji je preživio terapiju elektrošokovima i majke koja je odrastala po sirotištima i koja je također iskusila duboku traumu. Nema iluzija o tome koliko je to utjecalo na njegov psihološki razvoj. Ali, bila je to i artistička obitelj koja je poticala njegovu imaginaciju i kreativnost. Život u školi za takvo dijete nikad nije lagan. “Ovaj izazovan kontekst potaknuo je moju cjeloživotnu potragu za pomirenjem ovih mojih dviju strana – širine mog imaginarnog svijeta i hitne potrebe za socijalnom pravdom i ozdravljenjem”. Potpuno se razbolio u svojim dvadesetima, i to nakon epizode s Prozacom koji mu je, kao hype lijek kasnih osamdesetih, prepisao liječnik. Prozac je ovoj, već delikatnoj, psihološkoj strukturi dodao neprestanu prenapregnutost i ekstatične vrhunce. Hill kaže kako nikada nije radio više nego tada. Zapravo je proživljavao maničnu reakciju na prepisani lijek, i potpuno propao. Izgubio je posao, čuo je glasove, zvukove tvorničkih strojeva i proživljavao stanja duboke prestravljenosti. Iskustvo ulaska u zdravstvenu ustanovu smatra gotovo životinjskim. Bio je vezan, jer su takva pravila postupanja Javnog sustava mentalnog zdravlja, na teškim lijekovima. Statistički dijagnostički instrument – DSM5 – njegovo je stanje klasificirao i jednom zauvijek fiksirao kao shizofreno. Pogođen takvom dijagnozom, potpuno je promijenio sliku o sebi. Ideju da je takvo stanje permanentno doživio je kao emocionalni i ekonomski šok. Ali, vjerovao je da će preživjeti i da će mu biti bolje bude li slijedio propisanu terapiju. Od lijekova je bio stalno umoran, svoje mentalno iskustvo nije imao s kime podijeliti, nije mogao normalno funkcionirati, i čuo je glasove. Imajući u vidu iskustvo i život vlastitog oca, odbio je terapiju elektrošokovima. Time je iscrpio sve mogućnosti koje nudi zdravstveni sustav. A iz bolnice su ga onda izbacili na ulicu, jer više nije imao zdravstveno osiguranje. Bez mogućnosti da ima posao i ostvaruje prihode te da se liječi propisanim metodama, traumatiziran bolničkim iskustvom, okrenuo se nekim drugim praksama.
Will Hall kaže, pozivajući se na svoje indijansko porijeklo, kako mu holističko promišljanje nije strano. Smatra da svatko mora za sebe pronaći onaj način liječenja koji će mu donijeti ozdravljenje. On sâm kloni se šećera i kofeina i izbjegava stres. Ističe da njemu osobno kanabis ne odgovara kao lijek, iako poznaje ljude koji ga uzimaju kao terapiju, te da redovito vježba jogu i meditaciju. Okupljenima na predavanju kazao je kako lijekove ne pije već 15 godina.
Hall djeluje u “Freedom Centru”, zajedno s drugim pripadnicima “pokreta osoba koje su preživjele psihičku bolest”. To su ljudi koji su nositelji stigme teških “mentalnih poremećaja”, i zato za sebe traže “suosjećanje, ljudska prava, pravo na samoodređenje i holističke opcije. Stvaramo alternative sustavu mentalnog zdravlja, i široko rasprostranjenom očaju, zloporabama, nadriliječničkoj znanosti i opasnim oblicima liječenja.” Kažu kako ljudi moraju moći pristati na svoju terapiju, a da bi takav pristanak imao smisla, svatko mora imati pristup informacijama o “mentalnoj bolesti” te pravoj prirodi i toksičnosti psihijatrijskih lijekova. Također, treba financirati alternative za koje se utvrdi da djeluju, i one trebaju biti dostupne, a ljudima treba pomoći da reduciraju uporabu psihijatrijskih lijekova ili da potpuno s njima prestanu, ako je to ono što žele.
Hall inzistira na tome da se za tumačenje psihičkih bolesti kemijskom neuravnoteženošću mozga ne može pronaći dovoljan broj materijalnih dokaza, te da bi, umjesto genetske predispozicije, valjalo istražiti i društvene uvjete pojave ovakvih poremećaja. Protivi se svakoj “patologizaciji zdravstvenog iskustva” i ističe da, iako lijekovi mnogima pomognu, uporaba sile koju sa sobom nosi takva procedura većinu ljudi dodatno traumatizira. Trauma je nešto što se pri hospitalizaciji nužno događa, a to, kaže, nije društveni već medicinski problem. U “Freedom Centru” tvrde kako psihotici ne ispravljaju “kemijsku neuravnoteženost” već onemogućuju funkcioniranje mozga i mogu dovesti do pogoršanja psihijatrijskih simptoma. “Znanost koja stoji iza psihotika korumpirana je novcem farmaceutskih kompanija, a studije su pokazale kako su placebo (šećerna pilula), savjetovanje, društvena potpora i alternative učinkovitije i sigurnije”. Davati ljudima po osam, devet pilula istovremeno nazivaju zlostavljanjem.
To ne znači da je psihička bolest mit. Patnja je istinska, i ljudima treba pomoći, ako je to ono što oni žele. U “Freedom Centru”, pak, pomažu ljudima da izbjegnu hospitalizaciju, koja košta tisuće dolara i nosi sa sobom rizik daljnjeg zlostavljanja. Pri tom spajaju ljude s odvjetnicima koji će ih zastupati kod liječnika i inzistirati na poboljšanjima i pravom izboru medikamenata.
Hall kaže kako se psihoza događa unutar socijalne mreže, i iz odnosa unutar te socijalne mreže. Stoga je i mreža sama sposobna pronaći odgovor na takvo stanje, pronaći način oporavka. Psihoza je epizoda, “iskustvo u koje uđete i iz kojega izađete”, i s takvim se iskustvom može suočavati i na druge načine, ne samo medikalizacijom. Hall ovdje, kao primjer, spominje finsku terapeutsku praksu “otvorenog dijaloga” , čiji je osnovni cilj otvoriti dijalog s obitelji kako bi se mogle konstruirati riječi za iskustva koja se pojavljuju u trenucima postojanja psihotičnih simptoma. Za shizofeniju, naime, ne postoji test, a da bi se dijagnosticirao mentalni poremećaj potrebno je provesti neko vrijeme na promatranju unutar zdravstvene ustanove. Finci su uspjeli pomoći ljudima upravo u tom vremenskom intervalu, pa se znatno smanjio i broj dijagnoza. A shizofrenija je, dodaje, jedna od najskupljih dijagnoza, budući se pacijentovo stanje fiksira, tretira kao neizlječivo, i on je prinuđen cijeli život provesti na bolovanju. Finska terapija je rasprava unutar socijalne mreže pojedinca i pred “pacijentom”. Hall ističe da je ključ liječenja upravo u razgovoru, u dijalogu, u “preradi” takvog iskustva, tako da pacijent bude u stanju napustiti takvo iskustvo. Presudnim smatra osjećaj normalizacije, što čini ovakav tretman u zajednici najboljim.
Općenito gledajući, “mentalnih” je dijagnoza sve više, DSM5 (dijagnostičko-statistički priručnik) deblji je od DSM4. Dijagnoze se razdvajaju i pobliže definiraju. “A psihička bolest nije datost poput novog kemijskog elementa. Ona je predmet pregovaranja, dogovaranja među grupom psihijatara”. Na te pregovore, smatra, utječu predrasude, ekonomski faktor (farmaceutske kompanije) i akademski faktor (znanstvena karijera liječnika). “Zato je to političko pitanje”.
I Hallovo je djelovanje političko. Ističe da se promjene u pravima psihičkih bolesnika vezuju uz nastanak ženskog pokreta. Bez obzira na tad poduzete hrabre korake u borbi za poboljšanje uvjeta njihovog života, danas se prema ljudima, stigmatiziranima takvom dijagnozom, i dalje loše postupa, diskriminira ih se i dehumanizira. Oni koji su im zaduženi pomoći ponašaju se prema ljudima u teškom emocionalnom stanju kao da su kriminalci ili neposlušna djeca. Većina ljudi misli da se nikad neće oporaviti jer im se govori da je njihova bolest isključivo genetski uvjetovana.
“Freedom center” i njima srodne organizacije i pokreti (Icarus project – “hearing voices movement”/ pokret osoba koje čuju glasove; “self-harm movement”/ pokret osoba koje se samoozljeđuju; “movement around suicidal feelings”/ pokret osoba sa suicidalnim osjećajima) žele psihozu, shizofreniju i bipolarni poremećaj izbaciti iz dijagnostičko-statističkog priručnika. Radi se o priručniku koji sadržava šifre potrebne za naplatu zdravstvenog osiguranja, poput onih u kojima je do 70-ih godina i homoseksualnost bila označena kao bolest. Will Hall takva psihička stanja radije naziva “mentalnom raznolikošću”.
Predavanja i radionice, od petka 9. rujna do nedjelje 11. rujna, održane su u Centru za integrativni razvoj, u Zagrebu. U pozivu na predavanja je stajalo:
Will Hall, M.A. Dipl. Process Work, Portland, OR
(www.willhall.net, www.madnessradio.net, www.processwork.org) – dijagnosticirana mu je shizofrenija te je krenuo na oporavak kroz pokret peer oporavka (peer = istorazinski)*, duhovne prakse i holističkog zdravlja. Danas je međunarodno priznati lider mentalne raznolikosti i alternativnih pristupa ludilu. Predavao je u više od 8 zemalja i održavao treninge za različite skupine, uključujući i liječnike, studente sestrinstva, policiju, peer pokret, socijalne radnike, tvorce relevantnih politika i članove obitelji. Njegov rad objavljen je u New York Timesu, Newsweeku i na National Public radiju u SAD-u, a također je i domaćin Pacific FM radio programa Madness Radio (Radio Ludilo). Will je počeo proučavati procesni rad 1996., kojega je nedavno diplomirao na Process Work Institutu te ima privatnu i konzultantsku praksu u Portlandu u Oregonu.
*Pokret peer oporavka organiziran je od strane istorazinskih praktičara koji su stekli praktična iskustva u procesu oporavka i njegovom podupiranju. Time se proširuje kapacitet formalnih postupaka liječenja promicanjem inicijacije oporavka, smanjenjem recidiva i ranim intervencijama kod pojave recidiva. Također se pruža socijalna podrška članovima obitelji pogođene osobe.
