Zemlja koja na svom čelu ima ženu za predsjednicu države, predsjednicu donjeg parlamenta, ministricu ruralnog razvitka i ministricu za žene i razvoj djece, koja ima i koja je imala mnoge moćne i snažne žene, trebala bi biti jedno od najsigurnijih mjesta na svijetu za žene. Međutim, to nije tako.
Prema nedavno provedenom istraživanju od strane Fondacije Thomasa Reutersa, Indija je ocjenjena kao četvrta najnepoželjnija zemlja za žene i to prvenstveno zbog ženskog feticida, čedomorstva i trgovine ljudima.
Prema ovom istraživanju lako se stječe dojam da je Indija tek malo lagodnija za žene od ratom poharanih Afganistana i Konga, koji drže prva dva neslavna mjesta, odnosno susjednog joj Pakistana koji je zauzeo treće mjesto.
Iako Indija bilježi visok gospodarski rast, očito status žena nije tako dobar. Istraživanje je pokazalo koliko nedostatak obrazovanja i loš zdravstveni sustav mogu biti pogubni i opasni za žene, čak opasniji od fizičkog zlostavljanja.
Prema izvješću navedene fondacije, 90 posto trgovine ljudima događa se upravo u Indiji. Također zemlja ima oko 3 milijuna prostitutki, od kojih su 40 posto djeca. Seksualno ropstvo, prisilan rad, prisilan brak i prosjačenje odvijaju se i dalje nesmanjenim intenzitetom, iako je to zakonom zabranjeno.
No, i prema izvješćima UN-ovog populacijskog fonda za Indiju, te Human Rights Watcha za Južnu Aziju, u Indiji je “nestalo” oko 50 milijuna djevojčica zbog ženskog čedomorstva i feticida.
Problem ženskog čedomorstva već je sada stvorio neravnotežu spolova, a dalekosežne posljedice osjetit će se još i više u godinama koje dolaze. Trenutni je omjer djevojčica naspram dječaka, u dobi od 0 do 6 godina 800 naprema 1000 u korist dječaka. Vlada do 2017. želi povećati omjer na 950 naprema 1000. Ako se nešto hitno ne promjeni (prije svega način razmišljanja) doći će do još manjeg broja djevojaka, pa čak i do njihova istrebljenja. Drugim riječima, djevojčice postaju ugrožena vrsta u Indiji.
Zbog velikog broja feticida i čedomorstva opao je broj djevojaka u dobi za udaju, što je pak dovelo do prodaje mladenki, što pak dovodi do slijedećeg problema, a to je da prodajom djevojke često završe u prostituciji ili trgovini ljudima. Procjenjuje se da je oko 100 milijuna ljudi, uglavnom žena i djevojaka bilo žrtvama trgovine ljudima u Indiji samo tijekom 2009. godine.
Ovakvi rezultati i vrlo loše rangiran položaj nakon provedenog istraživanja šokirali su i neke ljude u Indiji. Neki smatraju da je ovo tipično zapadnjačko preuveličavanje, no oni koji se dublje bave ovom problematikom, nažalost, kažu da Indija doista može biti opasno mjesto za žene.
Evo nekih mišljenja.
Jaya Jaitley, bivša predsjednica stranke Samata za ovakvo stanje okrivljuje patrijarhat. Ona kaže da se žene često slome pod pritiskom obitelji i njihovim čestim okrutnim ponašanjem. “Povećan broj silovanja samo potvrđuje činjenicu da Indija napreduje ekonomski, ali ne i kao civilizacijsko i socijalno društvo” , dodaje ona.
Prianca Arora, analitičarka za komunikacije kaže da ne treba smetnuti s uma da se izvješće odnosi na cijelu zemlju. Pri tome naglašava da je 70 posto zemlje ruralno i da se ovako poražavajući podaci odnose upravo na ruralne sredine, a nikako na urbane dijelove zemlje.
Kamini Jaiswal, sutkinja Vrhovnog suda kaže da treba povećati svijest među ljudima i da žene trebaju postati svjesne svojih prava.
Jasjit Kaur (40), koja ima dvije kćeri ne želi imati više djece. No, njen suprug vrši pritisak na nju i želi muško dijete. U međuvremenu Jasjit je imala dva nasilna pobačaja kada se saznalo da nosi djevojčice. Jasjit je na to bila natjerana od strane supruga i njegove rodbine. Ona kaže da ju je to i fizički i emocionalno oslabilo. Još jedan takav pobačaj ne bi mogla podnijeti.
Prema studiji Centra za globalno zdravstveno istraživanje provedenoj ove godine, između četiri i dvanaest milijuna žena su na ovakav način prekinule trudnoću u Indiji u posljednja tri desetljeća.
Pobačaj u Indiji je legalan, ukoliko se radi o rizičnoj trudnoći. Inače, pobačaj je kazneno djelo i kažnjava se kaznom zatvora ili novčanom kaznom. Vlada je ovakav zakon donijela 2003. upravo zbog ženskog čedomorstva i feticida.
Iako je nasilan prekid trudnoće protuzakonit, većina Indijaca smatra da je žensko dijete prokletstvo zbog raznih društvenih i gospodarskih razloga. Oni vjeruju da sinovi mogu voditi brigu o svojim obiteljima, te da su stoga vrjedniji i da zaslužuju više mogućnosti. Dodatno, oni tvrde da postoji stalna zabrinutost za sigurnost kćeri zbog rizika od seksualnog zlostavljanja i silovanja.
Dakle, pobačaji se izvode na ovaj ili onaj način. Liječnici i stručnjaci koji se bave ovom problematikom kažu da strogi zakoni neće puno pomoći dok god se ne promjeni način razmišljanja ljudi. Čak i vlada priznaje da su postojeći zakoni neučinkoviti. Smatraju da su potrebne strože kazne, ali i sredstva za medijsku kampanju koja bi mijenjala svijest ljudi.
Nevladina udruga Snehalaya počela je provoditi kampanju za smanjenje ženskog feticida i čedomorstva. Volonteri ove udruge organiziraju programe svakog mjeseca u selima diljem Indije i educiraju ljude o spašavanju djevojaka. No, problem je što su seljaci slabo zainteresirani za taj program, što rezultira niskim brojem polaznika tečajeva.
Praksa davanja miraza kćerima još uvijek je prisutna (iako je i ona 1961. godine zakonom zabranjena) što čini dodatni teret obiteljima. Roditelji kćeri tako ispunjavaju svaki zahtjev za mirazom – novac, nakit, namještaj, auto, itd. Sve što mladić, odnosno njegova obitelj traži. Ako zahtjevima ne mogu u potpunosti udovoljiti, događa se da mladić djevojku muči na razne načine. No, djevojke tada ostaju u tako mučnim brakovima zbog velike vjerojatnosti da je roditelji neće primiti natrag, jer bi to bila sramota za obitelj.
U patrijarhalnoj Indiji dogovoreni brak još uvijek je poželjan, iako žene zakonom imaju slobodu izbora. Smatra se da su dogovoreni brakovi uspješniji od brakova na Zapadu, gdje postoji velika stopa razvoda.
U slučaju da je žena nevjerna bit će izopćena iz društva, a život s partnerom izvan braka gotovo je nepoznanica za Indiju. Ako se kćer ne uda do 25. godine života smatra se usidjelicom i teretom i sramotom za obitelj.
Što se pak seksualnosti tiče žene se obeshrabruje na preuzimanje aktivne uloge. Također ona ne smije pokazivati da se tijekom seksualnog čina osjeća ugodno. Ako žena prizna da osjeća seksualni užitak, njen vlastiti muž ju neće razumjeti, smatrat će ju lošom ženom koja je isprobala seks prije braka.
Kada, pak, žena uđe u menopauzu, počinje sama sebe okrivljavati i smatrati se invalidnom osobom, jer smatra da ne može zadovoljiti seksualne potrebe svog muža.
Problem ruralne Indije je i školovanje djevojaka. One su uglavnom slabije obrazovane od muškaraca i često vrlo rano napuštaju školovanje. Problem ruralnih dijelova je što su školski objekti neadekvatni, ponajviše zbog sanitarnih čvorova, ali i rodnih stereotipa nastavnih planova i programa.
Nakon obrazovanja, slijedi problem zapošljavanja. Dok su u urbanim dijelovima žene uglavnom zaposlene i rade poslove jednako kao i muškarci, u ruralnim dijelovima žene uglavnom rade na poljoprivrednim dobrima. Obzirom da su takve žene manje obrazovane od muškaraca, imaju manju razinu pismenosti i manje poznaju svoja prava. Stoga, dobivaju lošija radna mjesta, slabije su plaćene i često poslodavci njima manipuliraju, jer indijska tradicija nalaže da žena ne raspravlja s muškarcem.
Što se tiče imovinskog prava i prava nasljeđivanja, žene prema zakonu imaju sva prava na imovinu, jednako kao i muškarci. Međutim, provedba zakona je vrlo loša, pa se događa da žene često ostanu bez onoga na što imaju pravo. Opet, zbog tradicionalnih patrijarhalnih odnosa, obitelj imovinu prepisuje na sinove, tako da kćeri ostaju bez ičega.
Također, zbog loše provedbe zakona, iako nam istraživanja, kao i policijski zapisi govore da u obiteljskim i radnim sredinama ima dosta zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja, mnogi slučajevi prolaze nekažnjeno ili u korist muškaraca.
Ostaje nam samo nadati se da će zemlja koja obožava božice, valjda, jednog dana početi voljeti i svoje kćeri, jer one doista postaju ugrožena vrsta.
