Prevela Franciska Cettl
Uobičajen udarac u debati oko pobačaja glasi: Kako bi se tebi svidjelo da si bio/la abortiran/a?
Ovo se pitanje oslanja na činjeničnu pogrešku i upitnu premisu. Prva glasi ovako:
Abortirani je fetus imao otkucaje srca i mozak, te ovisno o gestacijskoj dobi, sićušne ruke i noge a možda čak i (nožne) prste. Bio je čovjek.
Pa, to ovisi o vašoj definiciji čovjeka – i fetusa. Prema Institutu Guttmacher koji se naširoko smatra najpouzdanijim izvorom točnih činjenica u debatama oko reprodukcije, devet od deset pobačaja dogodi se u prvih 12 tjedana trudnoće. Tu nije riječ o fetusu; to je embrij – malena nakupina stanica manja od palca. Ako vjerujete da ljudski život započinje u trenutku kada spermij probije staničnu stijenku jajašca i ponudi potencijal života koji se razvija iz tog jedinstvenog genetskog materijala, onda razlika između embrija veličine palca i polu-ljudskog fetusa nije važna. Ali to mi je nemoguće razumjeti.
No upitna je premisa koncept individualnog prava na rođenje. Treba cijeniti vlastito postojanje, i ja cijenim svoje – dijelom zato što je postojanje tako trenutačno i sporadično, bez garancija. Samo ne mogu vjerovati da postoji moralni mandat po kojemu svaki mogući život mora postati aktualiziran. Pa što da se nisam rodila? Tko bi zamijetio?
Bila sam “iznenađenje”, kako to moja majka voli reći, začeta unatoč dijafragmi. (Dvoje od troje mojih sestara i braće također znaju za neuspješnu kontracepcijsku metodu koja je rezultirala našim rođenjima. Baš smo besramna obitelj.) U jednom trenutku tijekom trudnoće činilo se da bi moja majka mogla spontano pobaciti te su joj liječnici odredili mirovanje. Nakon nekoliko je dana, kaže, odlučila da ako se dijete želi roditi, rodit će se, a ako ne, onda šteta. Vratila se na posao.
Očito su se stanice koje su postale ja održale, čvrsto i tvrdoglavo (tada kao i sada). Ali pa što da nisu? Što da je moja majka spontano pobacila, ili da dijafragma nije skliznula, ili da je odlučila kako su 22 godine premalo da bude majka? Evo što: ne bi bilo ništa. Ne bi bilo “mene” koja bi žalila što ne postoji. Netko bi drugi uživao privilegiju da bude prvi/a voljeni/a praunuk/a, prvi/a unuk/a i prvi/a sin/kći. Ti ljudi koji me vole voljeli bi nekog drugog – jednako predano i intenzivno, uopće ne sumnjam. Ljudi koji se jesu rodili uživali bi u divotama: kupanja u oceanu, raviola s vrganjima i svježim parmezanom, ljubljenja moje osmogodišnje glave, gledanja kako sunce izlazi a mjesec zalazi – i patili bi uslijed svih popratnih udaraca silovite sudbine.
Priroda je obilato plodna i indiferentna, veliko kockanje, bacanje mnogo mogućih sjemenki i nebriga o tome koje će se primiti. Ono što ja smatram važnim jest da se novi život dogodi. Nije od posebne važnosti kakav novi život se dogodi, ljudski ili onaj gljive.
Potpuno mi je nemoguće vjerovati da je na djelu duhovno čudo kad spermij oplodi jajašce, kad se ono dijeli u blastocistu ili formira u embrij. Ako je u redu suzdržavati se od seksa ili koristiti kontracepciju, tada je u redu i očistiti maternicu od te nakupine stanica. (Ja bih bila neodlučnija nakon “pomicanja” – tradicionalne granice između potencijalnog i aktualiziranog života – no ostavljam taj kompleksan izbor svakom pojedincu). Nikada mi nije bio potreban pobačaj – moja je kontracepcijska metoda nepogrešiva – ali ne vidim zašto bi bilo koja žena morala biti obavezni inkubator. Ako vjerujete da se nešto čudesno dogodi kad se dvije stanice spoje kako bi stvorile novi DNA sustav, u redu – onda nosite do kraja termina. Kao što kaže slogan, ako ste protiv pobačaja, nemojte ga napraviti. Znam da smo moja majka i ja autsajderice – za većinu je ljudi ovo teško pitanje – ali jednostavno ne razumijem sentimentalnost oko zadržavanja dijelećih stanica. A zakonom određivati ponašanje drugih na temelju duhovnog vjerovanja zvuči mi kao teokracija, čak i totalitarizam.
E. J. Graff piše o temama društvene pravde i ljudskih prava, posebice o diskriminaciji i nasilju nad ženama i djecom; bračnim i obiteljskim politikama; te lezbijskim, gay, biseksualnim i transrodnim životima. Znanstvenica je pri Brandeis Women’s Studies Research Centreu i autorica knjige What is Marriage For? The Strange Social History of Our Most Intimate Institution (Beacon Press, 1999., 2004.).
