Što je to u svojoj prirodi psihoterapija, tko se može njome baviti, sažeta je inačica problematike koja je na konferenciji Istine o psihoterapiji , u organizaciji Saveza psihoterapeutskih udruga Hrvatske, bila predmet debata.
Konferencija je bila otvorenog tipa kako bi svi zainteresirani građani i potencijalni korisnici psihoterapeutskih usluga mogli saznati odgovore na ključna pitanja o psihoterapeutskoj teoriji i praksi.
Prvi konferencijski dan sastojao se od niza predavanja na kojima su riječ imali i inozemni stručnjaci koji su ilustrirali kronologiju i dosege borbi u svojim zemljama. Borba, odnosno zajednički krajnji cilj hrvatskih i europskih psihoterapeuta je potpuno osamostaljenje profesije. Unatoč tome što prezentirano istraživanje pokazuje da većina ljudi misli da se psihoterapijom bave samo psihijatri i psiholozi, stav SPUHa je da su psihologija, psihijatrija i psihoterapija tri odvojene profesije. Nadalje, kompetencije psihijatra i psihologa nisu ekvivalentne onima psihoterapeuta, govoreći o profilu zamišljenog “idealnog” psihoterapeuta brojni su predavači stavili naglasak na osobnost psihoterapeuta, na njegove ljudske vrline a ne samo mehaničku stručnost lišenu humanosti.
Ne tako davno, elitizam je išao toliko daleko da je diskriminacija zahvaćala i psihologe, u Italiji je u jednom trenutku odlučeno da su psihijatri sami po sebi dovoljno osposobljeni za psihoterapeutsku praksu a da samo psiholozi moraju upisati edukaciju iz psihoterapije. U Hrvatskim psihijatrijskim ustanovama rade i psihijatri koji nemaju dodatnu edukaciju iz psihoterapije. Jedina garancija osposobljenosti za psihoterapijsku praksu jedan je od certifikata službeno priznatih psihoterapeutskih pravaca čija je krovna organizacija SPUH. Izostanak te razine stručnosti kod psihijatara vodi u reduciranje rehabilitacije osoba sa psihičkim dijagnozama gotovo isključivo na terapiju lijekovima. Jadran Morović, predsjednik SPUHa, istaknuo je da je pogrešno uvriježeno mišljenje da osobama s težim dijagnozama pomoći nema, inzistira na ljekovitom učinku psihoterapije i u takvim slučajevima.
Jedna stereotipna vizija psihoterapije je da nije korisna u slučajevima težih dijagnoza a druga, potpuno suprotna se može svesti na “što će to meni, to je samo za lude”, popraćeno nerijetko sa “imam prijatelje”. Psihoterapija je u svojoj srži, bez obzira o kojem se psihoterapijskom pravcu radi, povećavanje svjesnosti o sebi, svojim psihičkim procesima, motivima i potrebama. Psihoterapija se ne bavi samo patološkim, namijenjena je svima koji žele poboljšati opću kvalitetu življenja ili imaju probleme koji nisu dovoljni da bi njihov zbir ocrtao dijagnozu ali ne dopuštaju osobi da postane samoaktualizirana ličnost, problemi poput manjka motivacije, samopouzdanja, pretjeranog stresa itd. Odgovarajući na pitanje o stigmatizaciji osoba koje su potražile pomoć psihoterapeuta, Jasenka Pregrad, gestalt psihoterapeutkinja, istaknula je da je situacija ipak bitno povoljnija nego prije i to u toj mjeri da se otvorio prostor za osobe, uglavnom iz javnog života, koje idu na psihoterapiju jer je to “in”. Takve klijente, ne voli, rekla je bez omatanja i nasmijala publiku.
Najveći raritet unutar profesije koja i dalje širi prostor svoga djelovanja i obračunava se sa predrasudama i neinformiranošću je Nataša Barolin Belić kojoj je još teže nego prosječnom psihoterapeutu. Njena je uža specijalizacija seksualna terapija, najmlađa podvrsta psihoterapije, sa najmanjim brojem osoba ovlaštenih za rješavanje specifično osjetljivih problema iz područja seksualnosti. Njezini su klijenti u misiji stalnog provjeravanja razine njezine diskrecije i u strahu da će biti viđeni na ulazu u njezinu privatnu ordinaciju, priznala je.
Na konferenciji se mogla potpisati i peticija za Zakon o psihoterapiji čija je svrha potpuno osamostaljivanje profesije i stvaranje viših, jedinstvenih standarda za bavljenje psihoterapijom. Ideja je da neku od ponuđenih edukacija iz psihoterapije mogu upisati i osobe koje su završile studij društveno-humanističkog usmjerenja koji nije nužno psihologija.
