Prevela Nada Kujundžić
Teško da biste mogli odrediti spol mog djeteta isključivo na temelju njegovih igračaka. Impresivna kolekcija ovog petogodišnjaka obuhvaća naizgled nespojive stvari poput drvene kuhinjice (uključuje lonce, tave i plastičnu hranu), brda plišanih životinja, gomila knjiga, kockica, autića, lutaka, Lego kocaka (puno previše Lego kocaka!), raznih kostima, boja i kistova i još mnogo, mnogo toga. Iz ovoga biste mogli zaključiti da imamo brdo djece, no o tome nekom drugom prilikom. Uzdah.
Suprug i ja nikada nismo pretjerano marili za čitavu ´igračke za dječake´ vs. ´igračke za djevojčice´ priču. Umjesto toga, odlučili smo da se u odabiru igračaka rukovodimo (ajme, šoka!) interesima našeg sina. Stoga nije ništa uobičajeno da se iz shoppinga vratimo s legićima pod jednom, i plišanim zečićima pod drugom rukom. Iako smo dosad imali sreće utoliko što većina naših prijatelja i članova obitelji dijeli naše stavove, svjesna sam toga da ostatak svijeta na ovakav način razmišljanja ne gleda odveć blagonaklono. Uzrok tomu valja potražiti u marketingu (izvor svih zala ako se mene pita). Mi Amerikanci smo vizualna nacija i u našim se izborima i odlukama uglavnom rukovodimo prema slikama kojima nas svakodnevno bombardiraju. U posljednjih dvadesetak godina proizvođači igračaka koriste igračke i reklame za njih kako bi promovirali rodne stereotipe. Ako je suditi prema tim reklamama, djevojčice vole isključivo ružičasto, a njihov spektar interesa svodi se na lutke, odjeću, šminku i princeze. ´Plavi´ dječaci, s druge strane, budući su znanstvenici, arhitekti i graditelji.
Ovakve reklame, kao i specifičan način na koji su organizirane police i odjeli u prodavaonicama igračaka, promoviraju zastarjele stereotipe o djevojčicama i dječacima. Svatko tko poznaje makar i jednog klinca ili klinku, zna da su oni mnogo više od pukog stereotipa. No proizvođači igračaka to uporno ignoriraju: umjesto da našoj djeci pružaju mogućnost izbora, oni im nameću gotove identitete i aktivnosti. Da stvar bude još gora, fenomen rodno diferenciranih igračaka širi se na sve mlađe dobne skupine, pa su tako najnovija ciljana skupina – novorođenčad! Možda mi je čini, ali to je potpuno suludo – mislim, budimo realni, zadnja stvar o kojoj beba razmišlja je boja njezine zvečke! To, naravno, ne sprečava proizvođače igračaka koji se svojski trude ne bi li osmislili posebne zvečke za dječake i one za djevojčice. Mnogi roditelji ne kuže u čemu je stvar – pa što onda ako moda diktira rozo za curice i plavo za dečke? Uostalom, njihova dječica naprosto obožavaju (umetnuti naziv stereotipne igračke), u čemu je onda problem?
Pa, reći ću vam u čemu je problem: kada su djeca neprestano (točnije, od rođenja!) izložena ovakvim stereotipiziranim rodnim idealima, u trenutku kada (i ako) se odluče iskoračiti iz proskribiranih granica često se susreću s vrlo negativnim reakcijama. Dječaci koji se žele igrati lutkama izloženi su poruzi (ne samo od strane druge djece, već i odraslih), dok se interes djevojčica za kamione jednostavno ignorira. Lude sedamdesete u kojima se promovirala rodna neutralnost doista su prohujale s vihorom. Isto vrijedi i za osamdesete godine kada su se reklame za legiće u podjednakoj mjeri obraćale i dječacima i djevojčicama. Danas imamo prodavaonice igračaka koje su strogo podijeljene na ružičasti i plavi dio.
Nije čudo da su rodno neutralne igračke zamijenjene rodno kodiranima: to dugujemo promćurnim trgovcima i marketinškim stručnjacima. No osim zarada brojnih kompanija, ovakva segregacija također povećava šanse da dijete koje posegne za nečim izvan propisanog spektra izazove negativne reakcije. Kad dopustimo da određeni stereotip pusti korijenje (ovo naročito vrijedi za rodne stereotipe), šokira nas kad se netko ne ponaša u skladu s njime, pa bilo to i dijete. Prodavaonice igračaka možda i daju javnosti ono što želi, no isto tako nameću strogo definirane rodne uloge s kojim se neki od nas ipak ne žele igrati!
