Svojim najnovijim filmom, Madonna nas podsjeća da je i dalje drska i beskompromisna – i time čini čuda za kolektivnu žensku psihu.
Promatrati reakcije na Madonnin najnoviji filmski uradak W.E. (imaginarna biografija Wallis Simpson, američke razvedenice koja je osvojila srce britanskog kralja Edwarda VIII) za mene je bilo izuzetno poučno. Brojnim nedostacima usprkos, riječ je o vizualno očaravajućem djelu koje prikazuje živote dviju žena: Wallis Simpson (igra ju Andrea Riseborough) i suvremene zlostavljane stepfordske supruge Wally, koje se iz žrtava transformiraju u samostalne i autonomne individue. Dakako da film nije savršen (sve pršti od povijesnih netočnosti), no isto tako nije kriminalno djelo kakvim ga prikazuju kritičari. U listu “Entertainment Weekly” nedavno ste mogli pročitati: “Film je najobičnija lakrdija sastavljena od gomile nepovezanih segmenata koji svjedoče tek o egzibicionizmu redateljice i ko-scenaristice”. Drugi su osvrti mnogo osobniji i mnogo nemilosrdniji. Neki kritičari su se otvoreno okomili na samu Madonnu, odbijajući uopće uzeti u obzir film kao takav. Budući da sam bila u prilici intervjuirati Madonnu, mogu shvatiti zašto je mnogima prva reakcija odbojnost. Mediji nas neprestano hrane slikom Madonne kao über-cool osobe, svjetlosnim godinama daleko od nas običnih smrtnika. Kad nešto pođe po zlu u njenom spektakularnom životu, potiče nas se da se zlurado smijemo i zadovoljno trljamo ručice. No nakon što sam ju upoznala shvatila sam da ju doista poštujem – i nju i njezin film.
Je li Madonna egocentrični megalomanijak? Vjerojatno… No isto bi se moglo ustvrditi za desetke podjednako darovitih muških umjetnika čije se pothvate dočekuje s udivljenjem i obožavanjem. S druge strane, svaki Madonnin istup iz ´zgodna-cura / pop-glazba´ okvira mediji dočekuju na nož. Štoviše, čini mi se da jedva čekaju novu izliku da zasviraju svoju omiljenu ´mrzimo Madonnu´ poskočicu. Zašto? Jer ju, kao svaku drugu ženu koja ode predaleko, treba kazniti. Madonna izaziva bijes svaki put kad nastoji proširiti vlastiti umjetnički djelokrug, jer se time ponaša kao bilo koji ozbiljni, relevantni muški umjetnik (a sjedanje u redateljsku fotelju, taj ikonički izvor faličkog samopouzdanja, je vraški provokativno). Ona ne vidi ništa loše u tome da se okuša u svemu što joj padne na pamet. E to je zbilja, nepodnošljivo! Ali čemu tolika mržnja? Pa ona radi isto što i njeni muški kolege, i pri tom ne osjeća potrebu ispričavati se za vlastiti talent ili utjecaj. U razgovoru s njom vrlo brzo stječete dojam da je opsjednuta vlastitim radom i talentom – kao i većina njenih muških kolega. Nju krasi beskompromisna iskrenost ozbiljnog umjetnika koju se, međutim (osobito kod žena), često pogrešno tumači kao egoizam. Madonna je utjelovljenje zabranjenog, ničeovska kreativna žena. Predana svom radu, pop kraljica odbija slijediti uobičajeni scenarij koji se nudi uspješnim ženama: ´nemojte me mrziti zbog mog uspjeha, nemojte mi zaviditi na mojoj moći´. U izjavama za novine ne pravi se da misli kako nije talentirana, niti da je umjetnost koju već desetljećima stvara rezultat slučaja. Ne gura nam u lice svoje slabosti, ne glumi žrtvu. Ne hrani javnost ispovijestima o borbi protiv bulimije ili težine, o zdravstvenim problemima ili ovisnosti o drogama, o neuspjelim vezama i propalim brakovima. Ne žali se da joj je teško uskladiti poslovne i obiteljske obaveze, na fotografijama je ne vidimo u ´običnim´ situacijama poput shoppingiranja ili razvažanja djece u vrtić, fotografijama koje se snimaju kako bi poručile da je osoba na njima ´baš poput nas´. Kada bi pristala na spomenute rituale samoodricanja i retoriku lažne skromnosti, možda bismo je više voljeli, no tada ne bi bila ni približno toliko važna za umjetnost i kolektivnu žensku psihu.
Mnogi od nas obožavaju Madonnu jer se odbija ispričati za svoju ničeansku osobnost i svoje apetite, jer se odijeva u glamurozne krpice a ne stare traperice, jer s godinama namjerno pojačava tu glamuroznu crtu (oduševilo me kad sam otkrila da je njena raskošna kuća – ili niz kuća, sve međusobno povezane i okružene visokim zidom – napučena diskretnim, neopisivo privlačnim mladićima: od prezgodnog šofera, preko naočitog čuvara, do očaravajućeg konobara koji mi je donio moju aromatiziranu vodu). Mnoge umjetnice neprestano se ispričavaju što se kroz svoje stvaralaštvo bave ženskim pitanjima: ne i Madonna. U središtu njenog filma W.E. nalaze se dvije junakinje, dok su muški likovi uglavnom marginalizirani, katkad i stereotipni (Zlostavljač, Ljubavnik). No u filmu to sjajno funkcionira, baš kao što i ženski likovi Muza ili Kurvi zlatnoga srca funkcioniraju u filmovima o rastu i samoostvarenju muškaraca. Čak su i erotske scene prikazane iz ženske, heteroseksualne perspektive: tijelo Ljubavnika je prikazano na isti način koji muški heteroseksualni redatelji odabiru za prikaze ženskih tijela. Mislim, zaista – kako se usuđuje?
Neki dan se igrala završnica doigravanja NFL-a američkog nogometa (tzv. Super Bowl), tog rasadnika zapadnjačkog maskuliniteta u kojem se slike nabildanih muškaraca koji se međusobno premlaćuju izmjenjuju s kadrovima vojnika u Afganistanu. Za vrijeme poluvremena, Madonna je domarširala na pozornicu u pratnji skupine nabildanih, svjetlucavih gladijatora. Pozvana da nastupi na Super Bowl-u, Madonna ga je na kraju satirizirala. Izgleda da si žena ne može pomoći – i hvala Bogu na tome!
I tako, Madonna odbija biti manje moćna i manje ne-obična, odbija smanjiti svoje apetite i ograničiti vlastite talente. Zbog toga će se uvijek susretati s mržnjom i kritikama, bez obzira na to što radila. Osobno, mislim da je upravo svo to neprijateljstvo pravi dokaz da je ono što radi doista važno za kolektivnu žensku psihu.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
