U društvu opsjednutom sexom, mnogo je onih koji ne osjećaju seksualnu žudnju. Neki od njih u potrazi su za novim oblicima intimnosti.
Nedavno sam posjetila jedan od foruma posvećenih aseksualnim osobama (osobama koje pokazuju slab ili nikakav interes za sex) i tamo ostavila svoj kontakt, pozivajući sudionike/ce da sudjeluju u istraživanju koje provodim. Uskoro mi je stigao e-mail od Annette: “Četrdeset i sedam mi je godina, ali izgledam mlađe – vjerojatno zato što se dobro brinem o sebi, a tu je i nedostatak stresa koji izazivaju suprug i djeca. Živim u dosadnom predgrađu i dok ovo pišem, sjedim u svom uredu u odvjetničkoj tvrtci u kojoj radim. Kad vidim sve te razvodne parnice zbilja mi je drago što sam aseksualna”. Kad živite u tako maloj zajednici, svatko si uzima za pravo riješiti vaše pretpostavljene probleme – tako je, prisjeća se Annette, jedna članica njene crkvene grupe molila Svetu Anu da joj pošalje muškarca. Prije nekoliko godina, jedan od njenih rođaka potajno ju je prijavio na jednu dating stranicu – i dan danas prima njihove e-mailove. “Vrlo je teško živjeti u svijetu koji u tolikoj mjeri veliča romantičnu ljubav i seksualnost”, kaže Bryony, dvadesetogodišnja studentica iz Manchestera. “Velik dio studentskog život svodi se na razgovore o tome tko se kome sviđa i tko s kime spava, razgovore u kojima nemam nikakve želje sudjelovati”.
Procjenjuje se da je oko 1% svjetske populacije aseksualno. Annette, Bryony i njima slični vjerojatno nikada nisu (i nikada neće) iskusili seksualnu privlačnost. Iako nikada u životu nije bila u vezi, Annette ističe kako je zbog toga i više nego sretna. No s druge strane, čitav je život prati osjećaj da između nje i njene okoline postoji duboko nerazumijevanje. Kako bi skrenuo pozornost javnosti na prisutnost aseksualnih osoba, David Jay je 2001. godine pokrenuo web stranicu Aven (Asexuality Visibility and Education Network: Mreža za vidljivost i obrazovanje aseksualnih osoba). Danas, stranica broji više od 50 000 članova. O Jayu je nedavno snimljen i dokumentarac rječitog naziva (A)Seksualan ((A)Sexual). U uvodnim scenama filma, redateljica Angela Tucker zaustavlja prolaznike/ce i pita ih što znaju o aseksualnosti. “Mislim da… mahovina je aseksualna, zar ne?” odvraća jedna žena; drugoj, pak, na pamet padaju punoglavci. U telefonskom razgovoru, Jay mi kaže kako je takozvani “aseksualni pokret” trenutno u trećoj fazi. Prva je faza započela tamo negdje ranih 2000.-ih; to ne znači, dakako, da aseksualnost nije postojala i prije toga, već jednostavno to da nije imala jasno definiran javni identitet. Glavni cilj prve faze bio je definirati što aseksualnost zapravo jest, i na taj ju način razdvojiti od apstinencije i celibata. Internet je u tome odigrao veliku ulogu: od početka novog milenija pojavili su se brojni forumi na kojima su ljudi (doduše anonimno i ponešto plaho) ostavljali poruke u stilu: “Ne razumijem u čemu je tolika strka oko seksa!” Druga je faza bila usmjerena na mobilizaciju. 2006. godine Jay je svoju poruku o aseksualnosti odaslao medijima. Kao gost u američkom talk showu “The View”, pokušao je skrenuti pozornost gledateljstva na prisutnost aseksualnih osoba u društvu. No drugi gosti nisu pokazali naročit interes za ono što je Jay imao za reći. “U čemu je problem? Zašto se morate organizirati?” čudila se glumica i komičarka Joy Behar; “Ako se ne seksaš, o čemu onda imaš pričati?” podsmjehivala se voditeljica Star Jones. Obje su se žene požurile ponuditi objašnjenja za Jayev nedostatak seksualne želje. “Možda je riječ o potisnutoj seksualnosti. Možda se jednostavno ne želiš suočiti s vlastitom željom”, nagađala je Behar. 2012. godina, tvrdi Jay, označila je početak treće faze, koja propitkuje opće poimanje ´normalnog´ spolnog nagona.
“Strogo teorijski gledano, nedostatak seksualne želje ne bi trebao predstavljati problem”, kaže jedan od vodećih stručnjaka za pitanja aseksualnosti, Tony Bogaert. “No mediji nam neprestano nameću hiperseksualnost kao normu. U posljednje vrijeme aseksualnost se prometnula u neku vrst stigme”. Osnivačica britanske dating stranice “Platonic Partners” i savjetnica Suzie King, ističe kako se mnogi njezini pacijenti žale na nerazumijevanje s kojime se susreću kada se deklariraju kao aseksualni. “Ljuti ih što ih drugi ljudi pokušavaju ´popraviti´ i pomoći im da probude seksualnu želju. Njihove vlastite psihološke i emocionalne potrebe potpuno se zanemaruju”. Iako im Internet omogućava da se povežu s drugima, aseksualne osobe i dalje u velikoj mjeri muči osamljenost. Stranica “Platonic Partners” nastala je kao reakcija na pokušaj samoubojstva jednoga od Kingičinih pacijenata 2007.-e godine: “Bio je strašno usamljen i uvjeren da nitko neće htjeti biti s njim u vezi bez sexa”. Srećom, King ga je upoznala sa ženom koja nije imala ništa protiv aseksualne veze. Web stranica “Platonic Partners” namijenjena je aseksualnim osobama, ali i osobama koje su impotentne ili se ne mogu upuštati u spolne odnose zbog fizičkih oštećenja. Temeljna poruka jednaka je za sve: samo zato što ne možete ili ne želite stupati u spolne odnose, ne znači da morate ostati sami. U dokumentarcu (A)Seksualan Jay se prisjeća reakcija vlastitih roditelja na njegovo priznanje da je aseksualan: “Savjetovali su mi da držim sve opcije otvorenima. Mislim da im je bilo teško shvatiti kako bih mogao biti sretan bez seksa”. I drugi imaju slična iskustva: čini se da bi roditeljima bilo lakše prihvatiti da je njihovo dijete gay. Rečenice poput: “Jesi li siguran?”, “To je samo faza!”, “Hoćeš reći da nikada nećemo imati unuke?”, navode se kao najučestalije reakcije.
Uz već spomenutog Bogaerta, autoritet na području aseksualnosti je i Lori Brotto, profesorica na Sveučilištu British Columbia. Njena dosadašnja istraživanja pokazuju da ne postoji zamjetna rodna razlika: i muškarci i žene u podjednakoj su mjeri aseksualni. S druge strane, aseksualni muškarci više masturbiraju od žena – štoviše, čine to gotovo u jednakoj mjeri kao i muškarci s “normalnim” seksualnim porivima, što upućuje na postojanje neke vrste fizičkog imperativa. Nadalje, Brotto tvrdi kako aseksualnost u pravilu nije posljedica zlostavljanja u djetinjstvu. Bogaert, pak, inzistira na važnosti tzv. “bratskog faktora”: aseksualne osobe, naime, često imaju stariju braću. Njegova istraživanja također pokazuju da su “aseksualne osobe, kao i homoseksualci, češće ljevoruki”. No kako nam ove spoznaje pomažu bolje razumijeti aseksualnost? “Kada bih imao financijskih sredstava, pokrenuo bih istraživanje mozga kako bih ustanovio na koji način aseksualna osoba percipira seks. To bi odgovorilo na brojna pitanja: je li stvar u hormonima? Je li aseksualnost upisana u gene?”. I Brotto i Bogaert tragaju za sponzorima, no budući da aseksualnost ne predstavlja prijetnju (za razliku od, primjerice, epidemije AIDS-a), njihova je potraga zasada bezuspješna.
Dvadesetosmogodišnji Andrew piše mi o svom religioznom odgoju, te o tome kako se inzistiranje na tjelesnoj čistoći činilo smiješno njemu i njegovim vršnjacima kojima seks ionako nije bio na pameti. Pitam ga je li njegov vjerski odgoj ´krivac´ za njegovu aseksualnu orijentaciju? “Većina ljudi pokušava na neki način objasniti i racionalizirati aseksualnost, ne bi li je na taj način otpisali kao nešto što ne treba uzimati odveć ozbiljno. Nitko nije u stanju objasniti što uzrokuje nedostatak seksualnog nagona, no to ne znači da aseksualnost ne postoji”, piše Andrew. Dok čitam njegov odgovor, obuzima me nelagoda – nikada ne bih upitala gay osobu je li njegova/njezina seksualna orijentacija rezultat odgoja, pa čemu onda istu stvar upitati aseksualnu osobu? Aseksualne osobe njihova aseksualnost ne smeta; ono što ih smeta je što drugi ljudi u tome vide problem. Andrew me upućuje na istraživača Marka Carrigana, koji osporava Jayevu teoriju o trećoj fazi aseksualnog pokreta: “Ne vidim kako možemo tvrditi da smo u fazi kada mijenjamo javnu percepciju aseksualnosti, kada većina ljudi upoće nije svjesna da ona postoji!” Carrigan mi otkriva kako, za razliku od roditelja aseksualnih osoba, bake i djedovi pokazuju mnogo više razumijevanja: “Manjak seksualne želje postaje problematičan tek u trenutku kad se seks premješta u javnu sferu, kada postaje vidljiv, kada se o njemu razgovara. Prije, dok je seks bio isključivo stvar pojedinca, aseksualnost nije predstavljala ´problem´, nije bilo potrebe da ju se opiše i legitimira”. Sličnog je mišljenja i Suzie King: “Društvo odbacuje i ismijava sve što se razlikuje od prihvaćene norme. Reakcije s kojima se aseksualne osobe susreću pokazuju koliko smo zapravo loše informirani i zadrti po pitanju seksa”.
Dvadesetjednogodišnja Laura aseksualna je još od rane adolescencije. “Moje školske kolegice stalno su se zaljubljivale i odljubljivale, a ja nisam imala pojma o čemu govore!” Kao konobarica u lokalnom kafiću, Laura je neprestano na meti mušterija. “U nekoliko sam im navrata pokušala objasniti da sam aseksualna, no na to mi obično odgovaraju: ´To je zato što još nisi probala sa mnom!´ Stoga više uopće ne pričam o tome. Tako je, valjda, jednostavnije”.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
