prevela i prilagodila : Nada Kujundžić
Jezik i način govora mladih djevojaka često je na meti kritika i izrugivanja. Bilo da se radi o izgovaranju rečenica s uzlaznom intonacijom (kao da su pitanja), ´izmišljanju´ novih riječi i izraza poput “treba” ili “brijati”, ili pak pretjeranoj uporabi riječi poput “kužiš”, “ono”, “ne”, u svrhu popunjavanja razgovora, na vokalne i lingvističke trendove među djevojkama najčešće se gleda kao na znak nezrelosti, pa čak i gluposti. Jel´ tak´? Pa sad…
U posljednje vrijeme čini se da čak i oni lingvističari koji su svojski zagovarali gore navedenu teoriju nezrelosti i gluposti okreću ploču. Djevojke i mlade žene dvadesetih godina odnedavno se slavi kao pionirke vokalnih trendova i slenga. Penny Eckert, profesorica lingvistike na Sveučilištu Stanford, ističe kako je način na koji djevojke upotrebljavaju razne jezične ukrase zapravo mnogo sofisticiraniji negoli se to na prvi pogled čini. “Mnoge od tih pretjeranih i kićenih fraza zvuče slatko, a od cura se očekuje da budu slatke. No one ih također ciljano rabe u komunikacijske i stilističke svrhe”. Znanstveni rad o vokalno-lingvističkim trendovima među mladim djevojkama koji je prošloga prosinca skupina istraživača sa Sveučilišta Long Island objavila u časopisu “The Journal of Voice”, dobrano je uzburkao lingvističke vode. Analizom snimljenog govora 34 ispitanice (što je, doduše, priznaju autori, prilično malen uzorak) u dobi od 18 do 25 godina, istraživači su uočili zanimljiv fenomen: riječ je o grlenom vibriranju glasnica koje je zbog specifičnog ´škripavog´, katkad i kreštavog zvuka kakav se (najčešće) javlja na kraju rečenice, nazvano škripavom ili škriputavom fonacijom (nešto širi termini su i laringizacija, ´pulsirajući glas´, te tzv. vocal fry). Internetske su forume vrlo brzo preplavile (mahom negativne) reakcije na članak; mnogi su se izravno obrušili na djevojke ´škripavog glasa´. “Što zapravo pokušavaju? Zvučati poput Keshe ili Britney Spears?” pita se list “The Huffington Post”. Nassimu Abdelli-Beruh, jednu od autorica članka, takvo ismijavanje ljuti. “Samim odabirom ovog vokalnog registra djevojke šalju određenu poruku”, smatra ona. Sličnog je mišljenja i profesorica lingvistike Carmen Fought: “Kada djevojke koriste uzlaznu intonaciju ili škripavi glas to se automatski interpretira kao nesigurnost, nezrelost, čak i glupost. Istina je ta da mlade žene koriste sve te (i mnoge druge!) vokalne i lingvističke kodove u svrhu prenošenja specifičnih poruka i izgrađivanja odnosa”. U tom su smislu mlade djevojke prave vokalno-lingvističke trendsetterice; ono što je Paris Hilton u svijetu mode, to su tinejđerke i djevojke u ranim dvadesetima u svijetu jezičnih inovacija.
Mark Liberman sa Sveučilišta Pennsylvania tvrdi kako u vokalnim trendovima mladi prednjače pred starijima, a žene pred muškarcima. Zašto je tomu tako zasad ostaje nejasno. Neki smatraju da su žene osjetljivije na socijalnu interakciju, te stoga brže i lakše uočavaju i prihvaćaju suptilne vokalne promjene. Drugi pak, drže kako su žene osjetljivije upravo na sam jezik, jer se od njih kroz povijest zahtijevalo da budu tihe i govore tek kada im se netko izravno obrati. Osim toga, tu je i teorija o tome kako je društveno prihvatljivije da žene (za razliku od muškaraca) pri izražavanju budu nešto razmetljivije.
Činjenica da vokalno-lingvistički noviteti djevojaka s vremenom prelaze u opću uporabu više je puta dokumentirana i dokazana. Uzmimo za primjer već spomenutu uzlaznu intonaciju. Riječ je o pojavi koja je prvi puta zabilježena osamdesetih godina prošloga stoljeća među djevojkama u kalifornijskom gradiću San Fernando Valley (skraćeno “The Valley”), no do sredine devedesetih udomaćio se među djevojkama diljem Sjedinjenih Država. Ugledni profesor lingvistike David Crystal tvrdi kako je s godinama spomenuti fenomen nadišao i dobne i spolne granice: “Čuo sam i bake i djedove da govore uzlaznom intonacijom. I sam ju ponekad koristim!” Mark Liberman ističe kako se i sam George W. Bush povremeno znao zaboraviti i dopustit glasu da odluta uzlaznom putanjom: “Nitko nikada nije rekao: ´Ma pogledaj ti tog Busha, tako je nesiguran, kao curica´”. Slični su rezultati iznenadili i istraživače koji su proučavali učestalost i raširenost gramatički suvišnih riječi koje uglavnom pridonose ritmičnosti samog govora, kao što su ´kužiš´ ili ´ono´ (jer, kuš´ ono, ljudi ih koriste kad, ono, oponašaju tinejđerke, ne?). Nakon što je 2011. godine analizirao gotovo 12 000 snimljenih telefonskih razgovora, Liberman je uvidio kako u uporabi ranije nabrojanih riječi mladi prednjače nad starijima, ali i muškarci nad ženama. Čak je i ugledni Websterov rječnik engleskog jezika nedavno uvrstio “ono” (like) na popis natuknica, definirajući ga kao riječ “koja, kako se čini, nema jasno značenje niti sintaktičku funkciju; vjerojatno se rabi u svrhu naglašavanja određene misli ili riječi u rečenici” (kao primjer, Webster navodi slijedeću rečenicu: “Ono, fakat je vruće”).
Brojna istraživanja ukazuju na širok raspon mogućnosti uporabe uzlazne intonacije.
Cynthia McLemore, primjerice, otkrila je da ovakav način izgovora katkad rabimo ne bismo li dominirali svojim sugovornicima, kao što su pokazale njene ispitanice, članice teksaškog sestrinstva. Pri obraćanju mlađim članicama, starije ´sestre´ često su rabile uzlaznu intonaciju kako bi ih natjerale da slijede njihove upute ili izvršavaju naloge. Profesorica Eckert sa Sveučilišta Stanford ustvrdila je da uzlaznu intonaciju najčešće rabe očevi djevojaka; za njih je to način, smatra Eckert, “da nastupe prijateljski i nenametljivo, a istovremeno izraze svoju volju”. ´Škripav glas´ ima dugu povijest među izvornim govornicima engleskog jezika. Britanski lingvističar David Crystal još je davne 1964. naveo upravo taj fenomen kao sredstvo kojime Britanci nastoje istaknuti vlastiti privilegirani društveni položaj. U Sjedinjenim Državama, pak, prvi je put zabilježen 2003. godine među tzv. ´chicano´ djevojkama (djevojke američko-meksičkog porijekla) u Kaliforniji. 2005. godine lingvističar Barry Pennock-Speck primijetio je da glumice poput Gwyneth Paltrow ili Reese Witherspoon govore ´škripavim glasom´ kada igraju suvremene američke likove (Paltrow u filmu Ljubav je slijepa (Shallow Hal, 2001.), Witherspoon u Plavuši s Harvarda (Legally Blonde, 2001.)), no ne i kada igraju u britanskim povijesnim filmovima ili ekranizacijama romana / drama (Paltrow u Zaljubljenom Shakespeareu (Shakespeare in Love, 1998), Witherspoon u Važno je zvati se Ernest (The Importance of Being Earnest, 2002; ekranizacija komada Oscara Wildea)). Poput uzlazne intonacije, i škripav je glas moguće rabiti u različite svrhe. Lingvističarka s kalifornijskog Sveučilišta Berkeley, Ikuko Patricia Yuasa, smatra kako se škriputav glas često automatski stvara prilikom namjernog spuštanja registra glasa (primjerice, kada želimo zvučati ´ozbiljno´ ili nastupiti autoritativno, rječju kada želimo da nas se shvati ozbiljno). Ponekad škriputav zvuk upućuje na dosadu ili nezainteresiranost govornika: “Radi se o vrsti vibracije koja nastaje tek kad su glasnice vrlo opuštene – možda ga ljudi koriste samo kada su i sami opušteni, kada im je dosadno, kada nisu previše zainteresirani za ono što govore”, kaže Yuasa. No, kako podsjeća Eckert, “jezik se brzo mijenja”. Većina ljudi (osobito odraslih) koji nastoje dešifrirati jezik djevojaka uglavnom griješe. “Ono što se mene doima kao izvještačeno ili afektirano, mojim studentima i studenticama može zvučati pametno i autoritivno”, objašnjava Eckert.
