Djevojke su cool. Djevojke mogu spasiti svijet. Djevojke mogu – prema šarenim naljepnicama Nike Fondacije – izvoditi čuda: podizati ekonomije, okončati širenje HIV-a, voditi revolucije. Ulaganje u djevojke, tvrdi Odjel za međunarodni razvoj Velike Britanije, je pouzdan način da se “zaustavi siromaštvo prije nego što počne”.
Malo današnjih međunarodnih razvojnih agencija će pokloniti istu pažnju dječacima. Njih ne vide kao dio rješenja za probleme razvoja. Kada se dječaci danas spominju u diskursu o razvoju, obično su okarakterizirani kao opasna prijetnja ili beznadni gubitnik. Njima nije namijenjen scenarij “podizanja”, “okončanja” i “vođenja” s početka teksta. Dječaci su, naposljetku muškarci-u-nastajanju i pretpostavlja se da imaju pristup – i priliku iskoristiti – sve privilegije patrijarhata danas.
Nemojte me krivo shvatiti. Postoji puno stvarno inspirativnih projekata koji se rade s djevojkama trenutno, i postoje dobri razlozi zašto je bitno usredotočiti se na njihovo osnaživanje. Ali postoji nešto opasno u pristupu koji jednostavno samo preokrene strane neravnopravnosti.
Da, djevojke se mogu izdvojiti iz njihovog svakodnevnog života i “osnažiti” kao pojedinci. No, stvarnost je da one svoj život žive kao dio obitelji, zajednica i društava. Ignoriranje dječaka i muškaraca neće učiniti da nestanu. A trenutačni diskurs promašuje vidjeti ne samo činjenicu da transformiranje načina na koji dječaci postaju muškarci može biti ključna strategija u ostvarivanju spolne ravnopravnosti, već i doprinos koji dječaci i muškarci mogu dati u toj borbi.
Osim toga nije kao da dječaci imaju osobito lagan put. Muška privilegiranost može postati teret kada dječaci i muškarci nisu u stanju živjeti očekivanja povezana s njom. Tvrdoglavost dominantnih ideala muškosti nudi im malo manevarskog prostora u onome što bi trebali činiti i biti. Mijenjanje tržišta rada ostavlja dječake i muškarce isključenima iz mogućnosti zapošljavanja. Dječaci zaostaju u školi i propadaju kroz pukotine sustava. Dječaci i muškarci čije rodno izražavanje ili spolna orijentacija odstupa od dominantnih seksualnih ili socijalnih normi su često podvrgnuti nasilnom zlostavljanju i isključenosti.
Obrazovanje djevojaka je iznimno važno za razvoj svakog društva – ali isto tako važno je i školovanje dječaka koji mogu stvoriti i održavati nove, ravnopravnije, norme. Frank Karioris primjećuje: “Uzmimo u obzir činjenicu da kod muškaraca koji su više obrazovani postoji veća vjerojatnost da će se suprotstaviti normama i više sudjelovati u kućanskim poslovima i brizi oko djece, istovremeno, nažalost, ukupna stopa uspjeha muškaraca u obrazovanju je u opadanju. Iz navedenog se čini logičnim za pretpostaviti da će se smanjivati sudjelovanje muškaraca u suprostavljanju normama, a povećati otpornost muškaraca na dijeljenje uloga u domaćinstvu i brizi oko djece. To…je put udaljavanja od ravnopravnosti spolova. “
Dakle, što se može učiniti? Jedna stvar je jasna: ne može se očekivati da žene i djevojke preuzmu odgovornost i za to. Aktivisti za ženska ljudska prava su umorni od toga da im se govori kako moraju “angažirati”, “uključiti” ili “dovesti muškarce u”, kao da je njihov posao da uvjere muškarce da brinu o pitanjima koja trebaju biti njihova briga. Kao što je Alan Greig elokventno rekao, poanta nije u uključivanju muškaraca kroz lijepi razgovor s njima, kako ih se ne bi prestrašilo,već o prozivanju muškog privilegija, i uključivanju muškaraca da drže druge muškarce odgovornima za svoja djela.
Diljem svijeta, vidimo rad inspiriran programom za promjene koji ne izostavlja dječake i muškarce iz jednadžbe – mobiliziranje muškaraca u zaustavljanju nasilja nad ženama, propitivanje i promjena muških stavova o intimnim odnosima i očinstvu. Stavljajući u fokus smrtonosne ideale muževnosti i pokazujući alternativne načine da bude muškarac, ove inicijative mijenjaju intimne i međuljudske odnose dječaka i muškaraca i stvaraju temelje veće spolne ravnopravnosti.
Nova knjiga Muškarci i razvoj: Politiziranje muškosti izvlači pouke iz rada svih tih inicijativa, te tvrdi da napredak ovisi o nadilaženju osobnog – dobivanjem političke perspektive o problemima koji se već dugo smatraju “ženskim pitanjima”, kao što su nejednake plaće, nejednaka distribucija rada u domaćinstvu i nejednaka zastupljenost u politici. To su pitanja o kojima čujemo malo razgovara i vidimo malo akcije od strane muškaraca, ali oni ostaju temelj o kojem ovisi svaka smislena strukturna preobrazba spolne neravnopravnosti.
Inspirativna lekcija pokreta Occupy je da ljudi mogu biti motivirani da se politički uključe kada povežu svoje osobne frustracije s većom slikom strukturne nejednakosti. Umjesto stavljanja “djevojaka i žena” u jedan kut – kao zaslužnih subjekata koji mogu utjecati na razvoj – i ignoriranja “dječaka i muškaraca” dok ne naprave nešto loše, potreban nam je svježi pristup. Točnije, trebamo nove načine povezivanja problema koje neujednačena distribucija moći i privilegija stvara za nas kao pojedince, sa širom borbom za socijalnu pravdu.
Djevojke same dolaze do tih zaključaka. Za nekoliko tjedana ženski fond Mama Cash će sponzorirati razmjenu učenica srednjih škola iz Čilea i Nikaragve. Što je na njihovom dnevnom redu? Ne “Girl Power”, već rješavanje rodnih stereotipa u nastavnom planu i zagovaranje za bolju seksualnu edukaciju za mlade ljude. Alejandra Sarda, programska voditeljica Mama Cash fonda zaključuje, “Oni nemaju tu podjelu među spolovima.Jednostavno ju ne vidite. One imaju probleme koje treba riješiti, ali također znaju da dječaci moraju biti dio razgovora. Možemo puno naučiti iz toga kako one tomu pristupaju.”
Prevela i prilagodila Renata Popović
