Doznavši za najnoviju YSL kolekciju kozmetičkih proizvoda intrigantnog naziva “Forever Youth Liberator” našla sam se na sto muka: s jedne strane, srdačno pozdravljam sve što mi može pomoći u borbi protiv starenja, no s druge sam strane vrlo sumnjičava prema pseudoznanstvenom žargonu kozmetičkih kompanija koje se diče takozvanim “revolucionarnim tehnologijama”. Odgajana sam u duhu kritičkog razmišljanja tako da obećanja industrije ljepote i izjave stričeka u bijelim kutama uzimam s dozom opreza. Na tvrdnje da se na “Forever Youth” kremi radilo posljednjih dvadeset godina okretala sam očima, no sav je moj cinizam ispario nakon što sam pročitala tekst znanstvenika Philipa Balla. Čini se kako za silna obećanja i pretjerivanja možda ipak postoji znanstveno opravdanje. Aktivni sastojci Forever Youth Liberatora, objašnjava Ball, “vežu receptore glikana na površini stanica i potiču ih na proizvodnju molekula potrebnih za zdravlje kože”. Drugim riječima: svakodnevnom upotrebom YSL krema i seruma mogu natjerati svoju sredovječnu kožu da se ponaša kao da joj je dvadeset. Industrija ljepote više ne mora lagati o prednostima svojih proizvoda i zahvata, jer većina njih u današnje vrijeme doista i djeluje – čudotvorne kreme zaista čine čuda.
Mnoge feministice i danas za osobnu misiju uzimaju razotkrivanje zloglasnog “mita o ljepoti“; u tome, naravno, nema ništa loše, no čini mi se kako suvremeno stanje stvari u kojem tehnološko-kozmetička otkrića doista jamče ljepotu i mladenački izgled, iziskuju nov pristup. Dok inzistiramo na tome kako ljepota sama po sebi nije hvalevrijedan cilj kojem treba težiti, valja nam osmisliti nove argumente kako bismo obranile takvo stajalište. Sve rasprave o ovoj temi uglavnom kreću od jedne te iste pretpostavke: svi žele izgledati lijepo. Priznajem da ne bih mogla živjeti bez svoje pincete – da prestanem čupati obrve područje iznad očiju brzo bi postalo stanište bezobličnoj nakupini dlaka a la braća Gallagher! Upravo u tom grmu leži zec – sve feministice koje strastveno zagovaraju suprotstavljanje društveno nametnutim idealima ljepota spremne su napraviti izuzetak kada su u pitanju oni proizvodi bez kojih bi i same postale “ne-lijepe”. Ja bih prva zgrabila transparent i počela urlati protiv liposukcije, ali da netko predloži lansiranje svih pinceta za obrve na planeti u svemir vjerojatno bih se zavukla u mišju rupu (zajedno s omiljenim kozmetičkim pomagalom). Sviđalo se to nama ili ne, svi mi imamo vlastitu estetsku “sigurnu zonu” i licemjerno se zadržavamo unutar njenih granica dok se istovremeno kunemo u feminizam. Kukavički? Apsolutno! Ali i prilično kontraproduktivno. Andrea Dworkin nikada nije tvrdila da je njen dvostruki podbradak očaravajuć, niti je skladala ode svojim stidnim dlakama. Za nju, cilj nije bio naprosto izokrenuti ideale ljepote, već ih potpuno odbaciti.
Kad pogledam svoje lice i tijelo u ogledalu, jasno mi je da nose tragove svega što sam proživjela, ali i da su daleko manje privlačni od lica i tijela mojih prijateljica koje žive u skladu sa strogim režimima ljepote. Oni/e koji takve režime odbacuju (“ne-lijepi/e”) nužno se ističu, stoga je važno naglasiti da je takav izbor političke, a ne estetske prirode. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je ideja “ne-ljepote” prvi puta zaživjela, odbijanje ideala ljepote bio je znak otpora objektivizaciji žena. Možda nam se čine hrabrijima od nas, ali “ne-lijepe” radikalne feministice ipak nisu iskakale u gomili kao što je to slučaj sa suvremenom “ne-lijepom” ženom. Većina žena sedamdesetih godina nije izgledala kao da je upravo išetala iz salona ljepote: moja mama nikada nije čupala obrve, niti je razbijala glavu time koja krema najbolje odgovara njenom tipu kože. Lice je umivala u sapunu i vodi, a zimi kupovala kremu za ruke. Ozbiljnoj žena koja misli svojom glavom naprosto nije priličilo brinuti o tome kako izgleda. U to je doba “ne-ljepota” upućivala na to da niste nasjele na mit o ljepoti. Danas je, pak, situacija obrnuta: “ne-ljepota” više ne signalizira racionalnost, već prije siromaštvo ili glupost. S obzirom na sveprisutnost i dostupnost informacija, tretmana i sredstava za uljepšavanje, kao da ne postoji opravdan razlog da se ne izgleda dobro (kako kaže poznati slogan: “Lijepa ako to želiš“). Sada kad obećanja kozmetičke industrije doista imaju podlogu u stvarnosti, bilo bi doista suludo ne ulagati novac i energiju u potrazi za vječnom mladosti. U tom se kontekstu odluka da se ne izgleda lijepo doima mnogo radikalnijom negoli je to bio slučaj sedamdesetih godina. Danas ta odluka predstavlja čin otpora komodifikaciji. Kad je moja prijateljica, članica britanske ženske udruge Feminista rekla zbogom svojoj britvici, bio je to svjestan čin otpora diktatima industrije ljepote. No, kako priznaje, nije joj nimalo lako – izraz gađenja na licima žena na bazenima i javnim plažama često je tjera na preispitivanje vlastitih feminističkih uvjerenja.
Nekada davno, šminkanje i odijevanje u lijepe haljine za posebne prigode bila je neka vrst hobija – danas je to posao s punim radnim vremenom. Trudimo se popraviti vlastiti izgled kako bismo kreirali sliku sebe koju je moguće prodavati i kupovati. Žene se svjesno i slobodno pretvaraju u predmete i (što možda najviše zabrinjava), eksploatiraju same sebe na iste načine na koje su to nekada činili muškarci. Kada bi sve ovo vrijedilo samo za svijet poznatih i slavnih, cijela stvar gotovo da i ne bi bila vrijedna spomena. No problem je u tome da su i ´obične´ žene sklone ovoj vrsti samo-brendiranja; u većoj ili manjoj mjeri, svi svjesno radimo na samoprezentaciji i samopromociji. Moja sedmogodišnja kći Anna vrlo će brzo naučiti da je njen društven status uvjetovan količinom mladenačkog žara kojime zrači njena fotografija na Facebooku. Osmišljavanje vlastitog imidža više nije puka razbibriga ili nevina zabava. Naprotiv… I tako, svi dobro znamo kako izgledati dobro. Ali kako NE izgledati dobro? Odlučna sam u namjeri da oživim ovo davno zaboravljeno umijeće. Obećavam da ću danas otići po kćer u otrcanoj trenirci punoj mačjih dlaka, te da ću jednoga dana odustati od svog subotnjeg rituala odlaska u salon ljepote da mi “srede” obrve. Odluka da budemo “ne-lijepe” oslobodit će našu svijest, da ne spominjem svo ono slobodno vrijeme koje inače trošimo na uljepšavanje! To je čin otpora komodifikaciji svijeta u kojem živimo.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
