Razgovor

ina may gaskin primalja primateljstva

Bolji tretman na porodu je važno feminističko pitanje

Bolji tretman na porodu je važno feminističko pitanje

Ina May Gaskin je dobitnica nagrade The Right Livelihood Award i počasna doktorica londonskog sveučilišta Thames Valley University. Gaskin je najpoznatija svjetska primalja te je često nazivaju i primaljom primateljstva. U Hrvatsku je došla održati dvodnevni seminar RODA o trudnoći i prirodnom porodu, a mi smo imale priliku ekskluzivno popričati s njom. Nakon intervjua, u kojemu je došao do izražaja njen empatičan i razigran duh, nastavila je turneju odletjevši u Škotsku gdje, kako je naglasila, isto trebaju njeno znanje i iskustvo.

 Magistrica ste engleskog jezika. Kako ste i gdje stekli zvanje primalje?


Samouka sam. Učila sam od opstretičara ili doktora koji su bili dovoljno ljubazni da me nauče nešto. Naime, u to je vrijeme carskih rezova bilo malo, tako da su i neki od njih ponešto znali. Dali su mi knjige iz kojih sam ja razlučivala gluposti i laži od dobrih stvari, što mi i nije bio problem uočiti s obzirom na to da mi je glavni predmet na studiju bila književnost.

 Promovirate holistički pristup poroda. O kakvom je porodu riječ?


Medicinski pristup gleda što je ‘pogrešno’ i nastoji to popraviti kirurškim zahvatima ili lijekovima iz laboratorija. S druge strane, holistički pristup, koji je zapravo oduvijek i postojao, podrazumijeva da je žena dio prirode, ali i njen izraz. Svako tijelo je dobro dizajnirano, baš kao i svaki drugi dio prirode. Na primjer, u francuskom filmu Carsko putovanje možemo vidjeti da je carski pingvin idealno podoban za uvjete o kojima bi mi pomislili da ih nitko ne može preživjeti. Ljudi su jedini sisavci koji imaju sposobnost da sami sebe prestraše.

 

Govoreći o Sjedinjenim Američkim Državama, 20-tih godina prošlog stoljeća profesija primalja je potpuno nestala. Koja je bila posljedica toga?

Da, kada su se riješili primalja, SAD-e su postale jedna od prvih zemalja koje su se najviše prepale – doktori nisu znali što i kako raditi, dok su nositeljice znanja poroda jednostavno nestale. Tako da se tih 20-tih godina ženama davao morfij protiv bolova i još, dodatno, lijek koji bi uzrokovao amneziju. Žene su, stoga, lebdjele na bezbrižnom oblačiću. Međutim, one žene koje bi stale ponovno osjećati bol za vrijeme poroda, a ne bi se, zbog amnezije, mogle sjetiti zašto ih boli, jednostavno bi podivljale. I to je razlog zašto su se žene u to vrijeme vezivale. Ljudi koji su tada radili u bolnicama izjavili su da je to bio pakao. Tada nije bilo primalja koje bi rekle da je sve to ludo i da se stvari trebaju vratiti kako je bilo prije. Naime, prisutne su bile jedino medicinske sestre, istrenirane da se ne suprotstavljaju doktorima. Žene su se stalno rezale, a djeca porođajnim kliještima izvlačila van.

 

 To zvuči nevjerojatno.


Da. Zbog toga je sljedeća generacija doktora doživjela porode kao nešto užasno. Naime, kada su vidjeli mnogo krvi pretpostavili su da je pogreška u ženskom tijelu. Odlučili su: ‘Ajmo ga redizajnirati! Donesimo opremu!‘ Stali su i pisati knjige o tome kako je žensko tijelo loše dizajnirano. Čak se i na satovima antropologije studente podučavalo da je cijena uspravnog ljudskog hoda užasan i opasan porođaj.

{slika}

Jednom ste spomenuli da je uskratiti ženi pravo rađanja po njenim uvjetima kršenje njenih osnovnih ljudskih prava. Smatrate li individualan pristup i bolji tretman na porodu važnim feminističkim pitanjem?


Naravno da smatram. Jer feminističko pitanje je i pitanje ljudskih prava. Svakoga pogađa to što se na taj način vrijeđaju ženina prava. To, uostalom, krši i prava djeteta. Smatram da se bebe trebaju rađati u mirnoj atmosferi.

 

 Drugi val feminizma Vas je dočekao na nož jer ste zagovarali ženino pravo na prirodan porod. Je li danas drugačije?

Mislim da je do toga došlo jer Simone de Beauvoir nije imala djece i smatrala je da su trudnice odvratne. Uostalom, to je i napisala. Smatrala je da ne izgledaju lijepo, da se djeca srame kada vide trudnicu. ‘Zvučiš vrlo neurotično, Simone’, bilo je moje mišljenje. Ona je pokušala oponašati muškarce, nije bila ponosna što je žena i ja sam mislila da je to baš šteta. Feministice su tada u Americi skroz otišle u smjeru u kojem je imati dijete značilo da si zarobljena, a ja sam smatrala da im je zbog toga feminizam osuđen na propast. Danas i kćerke nekih od tih feministica smatraju da je takvo razmišljanje bilo suludo. Tako da je, na neki način, mlađa generacija, što se rađanja tiče, uravnoteženija.

Kako je došlo do toga da porodu može prisustvovati netko blizak rodilji: muž, prijatelj/ica, roditelji?

U San Franciscu 1967. godine, dva su para, neovisno jedan o drugome, došli u bolnicu sa lisičinama na rukama. Kako su obje žene stale rađati, osoblje bolnica nije imalo druge no dopustiti i muževima da gledaju. Nakon toga su sve bolnice otvorile vrata muškarcima. Da, može se reći da su ova dva para omogućila svima diljem svijeta mogućnost gledanja poroda. Prestala su se rabiti i porođajna kliješta, jer je osoblje znalo da ne mogu dozvoliti da to muškarci vide, a uloga muževa i jeste da omogući ženama sigurno, nezastrašujuće okružje u kojemu će se one opustiti i dovoljno otvoriti za porođaj.

Kada su se primalje vratile u američke bolnice?

Nakon što je muževima dozvoljen pristup porodima i primalje su počele raditi u bolnicama. To je bilo oko 1969., u vrijeme kada su žene počele rađati kod kuće. Do tada ih je u bolnicama nije bilo. Kao primalja, ja sam, ustvari, prvi put porodila u bolnici. Mislim da je to bilo 1976. godine. Naime, prijateljica mi je morala roditi u bolnici u San Franciscu. Tamo sam se slučajno našla baš u vrijeme njenog poroda pa je nagovorila primalju da me pozovu. Došla sam, a kako je njena primalja  željela vidjeti prirodan porod zamolila je mene da porodim. Zaključala je vrata, što se u to vrijeme još moglo, i na kraju je samo potpisala da je ona obavila porod, dok sam, ustvari, svoju prijateljicu porodila ja.

Kako se pripremate i što sve nosite sa sobom kada idete poroditi ženu kod kuće?

Svi se različito pripremamo. Ja, naprimjer, nosim platneni zavežljaj, kojeg sam si sašila i kojeg mogu okačiti o neki komad namještaja. Ima džepove u koje stavim potrebne instrumente i lijekove, zatim antibiotik za namazati oči novorođenčetu, vitamin K za bebe. I da, mobitel.

 

Osiguravate li jednak stupanj sigurnosti kao bolnica?

I veći, jer rodilja ima privatnost, što je, po mom mišljenju, najveći nedostatak bolnice. Tamo nema razumijevanja za činjenicu da žena treba privatnost. Za vrijeme rađanja se otvara organ koji je inače zatvoren, i to na intimnom dijelu tijela. Ženi tada ne treba da joj netko stalno upada u sobu i pali svjetla, drugi da joj gura ruku u međunožje, a netko treći da je brije. Ništa od toga nije ugodno.

Što ste naučili od domorodaca/kinja?

To što sam naučila u medicinskoj literaturi je navedeno kao Gaskin manevar, a zapravo se radi o postavljanju žene u položaj ‘na sve četiri’ da bi se porodilo dijete kojemu su ramena prevelika pa su zapela. Doktorima znam reći da su ih to naučili nepismeni ljudi, domoroci iz Guatemale.To je i jedna od najstrašnijih situacija na koje nailaze opstretičari kada dijete izlazi na glavu. Naime, doktori su naučili da u tim slučajevima slome kost djetetu ili da režu majku, zbog čega žena jako krvari. Dok su mene domoroci naučili da pomognem majci da se okrene i stane u položaj ‘na sve četiri’, odnosno da se osloni na ruke i koljena. Na taj način ona sama istisne dijete bez ikakvih ozljeda po sebe ili dijete.

 

Je li ovaj manevar 100% siguran?

Do sada se pokazao takvim. Nekada moraš malo pomaknuti rame, ali ja do sada nisam imala neuspješan slučaj. Znam da su u nekim slučajevima znali vratiti ženu ponovno na leđa, nešto bi tu napravili, pa opet ‘na sve četiri’, i više nije bilo problema.

 Koliko je danas zagovaratelja/ica prirodnog poroda u Americi?

Oh, ta brojka je sve veća! Poznata TV voditeljiica Ricki Lake imala je prirodan porod kod kuće. O tome je napravila dokumentarac koji je objavljen prije, jedno, četiri godine. To je utjecalo na ljude tako da, danas, u Holywoodu mnogo njih rađa kod kuće. Kažu da su moji fanovi. Stvari se počinju mijenjati.

 I kod nas su primalje marginalizirane. Na koji bi način, po Vašem mišljenju, one mogle osvijestiti javnost o svojoj važnosti?

Mislim da ljudi trebaju shvatiti da primalja ne može sama osvještavati javnost kolika je njena važnost, jer je zaokupljena svojim poslom. Obitelji su te koje pronose glas. Ili se mogu koristiti neki drugi načini. Naprimjer, putem različitih umjetničkih izričaja, kao što su predstave, može se poručiti da želimo primalje. Jer, one su te koje štite porode, one nas drže da budemo u skladu sa prirodom, one uče žene da se ne plaše svojih tijela. Primalje bi se trebale početi više cijeniti.

 U idealnom smislu, po Vama, što bi trebao biti posao jedne primalje?

Trebalo bi ih biti više od doktora porodničara, mnogo više. Primalje bi trebale biti prve kojima trudnice dolaze. Doktori bi trebali shvatiti da trebaju primalje i da one trebaju podučiti mlade doktore o prirodi, znači prije no što stanu učiti o patologiji, komplikacijama, operacijama i ostalom. Tako da se mladi doktori i doktorice ne uplaše te ne postanu psihotični u načinu na koji tretiraju ženu koja porađa. Mora im se pokazati kako priroda radi tako da mogu reći ‘Vau, ovo je čudesno.’ Da, i normalno je da je porod čudo. Ovakav bi se odnos trebao održavati na način da se prestanu poizvoditi nove mašine koje rade bolje od prirode, jer je to, naprosto, nemoguće. Sve te inovacije bi se trebale zaustaviti, jer bi, na ovaj način, cilj bio ostvaren i sasvim lijepo izbalansiran. Isto tako, svaki bi otok trebao imati makar po jednu, ako ne i dvije, primalje. Jer, ne može se očekivati da će sve ići baš kao po loju i da će se rodilja na vrijeme smjestiti u veliku bolnicu. Bolje bi bilo da postoje manje bolnice koje ni ne moraju imati operacijske dvorane. Da, mislim da je to neophodno.

 Prije pola godine ste u Stockholmu primili prestižnu nagradu The Livelihood Award. Što Vama ova nagrada znači?

Moram priznati da sam se jako iznenadila kada su me obavijestili će mi ju dodijeliti. Jako se iznenadio i moj suprug, Steven, koji je, ujedno, i prvi dobitnik ove nagrade 1980.-te.  Sjećam se da nam se tada na dvorišnim vratim pojavio jedan momak iz Švedske koji je donio nagradu za Stevena. Ali, ovoga je puta Steven otišao zajedno sa mnom u Stockholm i ostao zapanjen ceremonijom koja je bila poprilično impresivna. Obje nagrade smo okačili na zid. Da, velika je to čast. I život mi se promjenio, jer me, evo, sada, novinari žele intervjuirati a što nije bio slučaj još od 70-tih. Tko zna, možda ću ubrzo izaći i u New York Timesu.