Prozivaju li se hrvatski saborski zastupnici u javnosti i medijima neopravdano zbog nerada, neznanja i neetičnosti ili javna percepcija ove, najviše državne institucije odgovara “objektivnim” ocjenama njezine kvalitete? O ovoj temi razgovaramo s dr. Nenadom Zakošekom, redovitim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
* Koliko je kvalitetan Hrvatski sabor, koliko su kvalitetni njegovi zastupnici? Kako se to uopće može “mjeriti”?
– Položaj i funkcioniranje parlamenta mogu se vrednovati strukturnim i procesnim kriterijima, odnosno institucionalnim ustrojstvom i političkom praksom parlamentarnih stranaka i zastupnika. U načelu, što su izgrađeniji institucionalna struktura i proceduralna pravila, to je parlament jači. Što je veća njegova autonomija u strukturiranju vlastitog rada i u nadzoru vlade, to je jači. Što više resursa – personalnih, prostornih, financijskih – parlamentu stoji na raspolaganju, to je jači. U procesnom smislu kvaliteta i utjecaj parlamenta uvelike ovisi o kvaliteti zastupnika, obrascima njihovih karijera, primjerice kumuliranju iskustva kroz više mandata i specijalizaciji za određena pitanja, zastupničkoj etici i zauzimanju, odnosno količini rada koji ulažu u obavljanje zastupničke uloge, praksi plenarnog rada i rada u odborima, parlamentarnim strankama i njihovoj unutarnjoj organizaciji, odnosima vlade i opozicije u parlamentu – koji mogu biti kooperacijski ili konfrontacijski, otvorenosti parlamentarnog rada društvenim interesima i skupinama kroz različite oblike međusobnih kontakata i komunikacije. Svi su ti kriteriji mjerljivi, u većoj ili manjoj mjeri, pod uvjetom da su podaci o parlamentarnom radu dostupni javnosti, ali i znanstvenom istraživanju. U svim spomenutim dimenzijama Sabor, komparativno gledano, posebno prema zemljama s dugom parlamentarnom tradicijom, poput Velike Britanije i SAD-a, skandinavskih zemalja, Njemačke, Nizozemske, Švicarske, ne stoji baš dobro. No, može se reći da se postigao vidljiv napredak u odnosu na prvo postkomunističko desetljeće.
* Kako se konkretno može vidjeti taj napredak?
– U institucionalnom smislu Sabor je danas dobro organiziran: ima operativan poslovnik, elaborirana pravila rada, velik broj odbora, omogućava i sudjelovanje predstavnika civilnog društva u radu odbora. Opremljenost Sabora personalnim, prostornim i financijskim resursima je slaba i reflektira ne samo njegovu podređenost vladi, nego i prevladavajući karakter zastupnika koji se ne bore za više resursa i veću autonomiju parlamentarnog rada.
* Naši saborski zastupnici, dakle, ne bi baš dobili visoke ocjene?!
– Kvaliteta zastupnika je vrlo slaba i ona reflektira glavni deficit našeg izbornog i stranačkog sustava: zastupnici su potpuno ovisni o stranačkim vodstvima i stoga je lojalnost stranačkom lideru važnija od osobnih kvaliteta. Obrasci zastupničkih karijera još uvijek nisu proizveli kritičnu masu iskusnih i stručnih zastupnika. Najvažnija prepreka je negativna selekcija koju sam već spomenuo. Uz to, i potresi i sukobi u strankama koji eliminiraju pojedince i skupine iz političkog procesa. Zastupnička etika nije izgrađena ili je čak u određenom smislu negativna: brane se privilegiji bez odgovornosti, tolerira se klijentelistička praksa raspodjele položaja, postoji prešutni konsenzus protiv pretenzija medija i civilnog društva da imaju veći uvid u rad zastupnika.
* Andrija Hebrang je nedavno ustvrdio da su rasprave u Hrvatskom saboru civiliziranije nego u mnogim drugim parlamentima. Stoji li ta ocjena?
– Plenarni je rad i institucionalno vrlo razrađen i u praksi mu se pridaje velika važnost, ma što mislili o kvaliteti rasprava u Saboru. Funkcionira prema britanskom obrascu podjele na vladajuće i opoziciju, što pridonosi dinamičnosti, a ponekad i stilskom koloritu debate. U odnosu na devedesete godine, kad je HDZ praktički sam vodio Sabor, unatoč formalnom postavljanju i opozicijskih vođa na neke saborske dužnosti, u većoj se mjeri razvila kooperacija vlade i opozicije u parlamentarnoj proceduri i u radu odbora. Rad u odborima također je napredovao, ali još uvijek nisu iskorišteni njegovi radni potencijali, djelomice zbog sukoba vladajućih i opozicije, a djelomice zbog nekvalitetnih zastupnika i nepostojanja adekvatnih personalnih i financijskih resursa. Napokon, povećana je otvorenost Sabora prema društvu, ali ni izdaleka dovoljno, što je dijelom posljedica nedostatnih resursa. Primjerice, adekvatne pomoćne službe mogle bi organizirati mnogo širi spektar interakcija između Sabora i zainteresiranih skupina i građana.
*Sva istraživanja pokazuju da hrvatski građani imaju malo povjerenja u sve institucije vlasti, pa i u Sabor. Zašto je povjerenje tako nisko?
– Najmanje je povjerenje upravo u političke stranke. Prema dva posljednja istraživanja, koja je Fakultet političkih znanosti proveo za parlamentarne izbore 2003. i 2007. godine, povjerenje u Vladu i Sabor je podjednako, između 20 i 25 posto. U stranke je 2003. bilo samo pet posto, a 2007. je “naraslo” na devet posto. Što se tiče povjerenja u institucije, među lošijim smo tranzicijskim zemljama.
* Što utječe na tako nisku razinu povjerenja?
– Riječ je, naravno, o djelovanju više čimbenika. Mislim da kauzalitet ipak ide od stanja našeg stranačkog sustava i stanja institucija, pa javnost i mediji realno procjenjuju da je Sabor slab, da postoje nedostaci o kojima sam govorio, da je etička strana političkog posla nepostojeća ili čak negativna. Kada postoji raširen i utemeljen negativan stav prema politici, onda na djelu mogu biti populistički diskursi i u medijima i u dijelovima javnosti, koji zapravo izražavaju jedan autoritaran sindrom, a to je prezir prema svakoj institucionaliziranoj politici. To je ono što je zastrašujuće – da postoji međuovisnost između nekvalitetne politike i autoritarne pučke kulture.
Brane se privilegiji bez odgovornosti i tolerira se klijentelistička praksa raspodjele položaja
