Retromanija i romantiziranje prošlosti nisu pojave kojima svjedočimo samo zadnjih godina. Već su početkom 21. stoljeća poduzetnici prepoznali kako poticanjem nostalgije i sentimenta prema prošlim, navodno boljim vremenima, mogu podebljati svoje bankovne račune. Pedesete, šezdesete, sedamdesete, osamdesete, a uskoro će im se pridružiti i devedesete vraćaju se s vremena na vrijeme u modnoj industriji, a zarada se ostvaruje i prodajom predmeta koji simbolički predstavljaju određena desetljeća. U ovom tekstu posebno nas zanima ponovno “vraćanje” pedesetih tj. trend romantiziranja lika kućanice i kućanskih poslova.
Laura Brightwell u svojem je tekstu analizirala poplavu proizvoda koje naziva patriotskim kičem u britanskim supermarketima, a koji su plasirani na tržište povodom obilježavanja 60. obljetnice krunidbe kraljice Elizabete II. Prodaja predmeta poput setova za čaj i drugih kućanskih potrepština koje igraju na kartu neke stare Velike Britanije problematična je zato što je slika takve Velike Britanije isključivo bjelačka, a ona ne odgovara stvarnom stanju u toj zemlji koja se teško hvata u koštac s problemima rasizma i ksenofobije i na taj način maskira aktualna pitanja o britanskoj budućnosti i identitetu. Brightwell se osvrnula i na glorifikaciju kućanica iz vremena pedesetih godina i samim tim kućanskih poslova poput pletenja, heklanja, štrikanja, pečenja kolača tj. popularnih cupcakes-a (kolačići koji se serviraju u papirnatim košaricama) koja u posljednje vrijeme ide ruku pod ruku s nostalgijom za prošlim vremenima. U tom procesu Laura Brightwell vidi nekoliko problematičnih stvari, ali postavlja i pitanje može li tzv. cupcake feminizam, koji proizlazi iz retromanije koja uvijek ima konzervativan prizvuk, imati i subverzivan potencijal.
{slika}
Iako je ove godine Laura Brightwell prepoznala vrhunac takvog trenda poticanja nostalgije, glorifikacija kućanskih poslova i lika kućanica (uvijek pripadnice bjelačke više srednje klase), prisutan je već godinama. Takav trend u modnom smislu stvorio je puno klonova Betty Draper iz serije “Man Man”, a doprinio je i popularizaciji DIY (kratica za Do It Yourself, uradi sam) sajmova na kojima se žene u dvadesetim i tridesetim godinama vraćaju nekim već zaboravljenim “ženskim” vještinama. Rukotvorine, heklanje i štrikanje opet su postali popularni, a posebno se na velika vrata vratilo pečenje cupcakes kolača, koje je postalo toliko popularno da je prema njihovom imenu nastala kovanica cupcake feminizam.
Laura Brightwell postavlja pitanje je li trend vraćanja kućnoj izradi sapuna, pletenju džempera možda posljedica ekonomske krize tj. nedostatka novca da se ti predmeti kupe. Međutim, troškovi izrade takvih predmeta u kućnoj radinosti nekad su puno veći od od cijene tih predmeta u supermarketima. Pečenje kolača i torti također je prilično skupo, tako da ne možemo reći da je okretanje ručnoj, domaćoj izradi takvih proizvoda ne može rezultat nužde. Naprotiv, prije se radi o hobiju. Bavljenje kućanskim poslovima koji su nekad bili nužda, danas je izbor žena koje su odlučile na taj način provoditi svoje slobodno vrijeme. To je jedan od razloga zbog kojeg ne možemo reći da takav trend nakon desetljeća borbe za jednakost žena na tržištu rada, vraća žene u kuhinju, a prema mišljenju Laure Brightwell cupcake feminizam ima i potencijal da doda feminizmu nešto kalorija. Ona navodi primjere radikalnih feministica i članica Riot grrrl pokreta koje se može vidjeti na alternativnim DIY sajmovima, a čije se djelovanje ne može nazvati pukim reproduciranjem prošlosti. One koriste sajmove i svoje vještine pletenja te pečenja kolača i slastica kako bi prenijele svoje stavove pa se tako nerijetko mogu vidjeti kolači ili keksi netradicionalnih oblika npr. oblika spolnih organa ili rukom izrađeni odjevni predmeti na kojima su izvezene feminističke poruke.
{slika}
Brightwell vidi još jedan potencijalno koristan i pozitivan aspekt tog trenda. Vezenje, pletenje, štrikanje i kuhanje bili su nekad isključivo ženski poslovi, ali često i jedina vrsta umjetnosti u kojima su se žene mogle izraziti. “Prava” je umjetnost stoljećima bila uglavnom muška, a paralelno s njome postojala je ženska umjetnost heklanja tabletića, šivanja stolnjaka, oslikavanja posuđa… Žene su svoje kućanske obaveze i vještine iskoristile kako bi se kreativno izrazile, kako bih svoje domove ukrasile predmetima kojima su željele prikazati svoje strahove, radosti i osjećaje.. Brightwell smatra kako ova popularizacija kućanskih poslova može maknuti stigmu s umjetničkih predmeta koje su izrađivale i danas uglavnom izrađuju žene koristeći vještine koje su se uglavnom prenosile s koljena na koljeno. Takva je vrsta umjetnosti uvijek bila podcijenjena i smatrala se drugorazrednom, a popularizacija ovih tradicionalnih vještina mogla bi donijeti bolji rejting ženskim rukotvorinama u umjetničkom svijetu.
Još jedna primjedba koja se može uputiti cupcake feminizmu je da on potiče i koristi stereotipne predodžbe o ženstvenosti. Brightwell napominje da ako ga tumačimo na taj način, gubimo iz vida širu sliku. Prema njezinom mišljenju, ako kao feministice odbacimo sve ženske i ženstvene stvari, nazivajući ih oruđima patrijarhata, ponašamo se seksistički. U ženstvenosti nema ničeg slabog, umjetnog ili lošeg nego seksizam leži u kulturalnim stavovima prema ženstvenom izgledu, ponašanju i ženskim vještinama, ne u samoj ženstvenosti.
{slika}
Za Lauru Brightwell tako cupcake feminizam sadrži u sebi iskrenu feminističku namjeru – da se suprotstavi seksističkim stavovima o ženstvenosti. Unatoč tome, važno je istaknuti da je on kao i mnoge vrste aktivizma rezerviran za mlade pripadnice srednje klase i bijele rase. Imajući u vidu veliku nezaposlenost i rezove radničkih i socijalnih prava trenutno je potrebno nešto više od prodaje kolača da bi došlo do društvenih promjena.
