U samom startu Cosmopolitan je vršio funkciju emancipacijskog časopisa propitkujući žensku seksualnost. Muška je ionako bila nametnuta radi seksističko-mačističkog društva. Osim toga, Cosmopolitan je imao i edukativni karakter. Uspio je prikazati seks, za žene, ne samo kao fizički čin, nego i kao užitak. Također je javno progovorio izvan liječničke prakse o kontracepciji. Svojim člancima je uspio skinuti tabu naljepnicu sa seksualnosti. Ali…
Ženska seksualnost je napredovala, a nije došlo do potpune emancipacije. Priznata su nam sva prava i na nas se gleda kao na ravnopravne članice društva. Danas i dalje postoji određen stupanj zapostavljenosti žena, tzv. krnja emancipacija koja nam je omogućila da dobijemo npr. posao samo zahvaljujući pozitivnoj diskriminaciji.
Na leđa žena stavljen je ogroman teret; osim što moraju biti odlične majke i supružnice, također moraju i biti odlične u svojoj karijeri. Takav kulturno utemeljeni oblik odnosa nameće i Cosmo. Odnosi muškaraca i žena pretvorili su se u tržišne odnose. Žene su roba koja mora postići određenu kvalitetu kako bi zadovoljila ne potrebe nego prohtjeve muškaraca. A prohtjevi vezano uz najpoželjniju ženku, na koje nailazimo u Cosmu, su dosta visoki; izgled manekenke, pamet i pristupačan karakter uz razvijene društvene i seksualne vještine. Muškarci kupuju žene.{slika}
Žene također kupuju robu i proizvode kako bi se približili tom idealu. Uvjeti tržišta su surovi; možemo reći da prevladava pravilo “Survival of the fittest“. Izreka se referira na prirodnu selekciju odnosno preživjeti će jedino oni najsposobniji. Ironija leži u riječi “fittest” koja se može prevesti i kao najmršaviji. Aludira na nametnuti trend mršavosti koji je preuzeo cijeli svijet. Konzumerizam se temelji na prodajnoj politici seksualnosti. Time je došlo do regresa u ženskom napretku. Cosmopolitan umjesto da širi ženske horizonte, nameće uske (još uže) okvire (i konfekcijske brojeve) u koje se žene moraju uvući. U svakom savjetu o uljepšavanju svaki ženin nedostatak zamjenjuje neki deminutiv npr. žene nemaju “dlake” nego “dlačice”, žele se riješiti “prištića” a ne prišteva, dijetom uklanjamo “trbuščić” a ne trbuh ili salo. Pitanje koje postavljamo jest: zašto ono što je prirodno primjenjivo muškarcima, na ženama je nešto repulzivno, nešto što se skriva i zamata u “prihvatljive” pakete deminutiva. Ne dao bog da u društvu kažem obrijala sam dlake!
{slika}
Isto kao što postoji ideal tip žene, postoji i ideal tip muškaraca. Njihove slike, svih redom izgleda kao onog u Apolona, također krase stranice Cosmopolitana. To potiče razvoj mašte i požude žena, ali također potiče odmak od svakodnevne realnosti.
Cosmopolitan također pati od kroničnog nedostatka tema poput: pobačaja, neplodnosti, zdravstvenih problema (za jedan časopis koji većinu stranica posvećuje seksu, malo se bavi pitanjima kontracepcije ili zaštite i liječenja spolno prenosivih bolesti), nezaposlenosti, obiteljskih problema… Pitanje se nameće samo od sebe: zašto te teme nisu obrađene u Cosmopolitanu koji je najprodavaniji časopis? Zašto žene ne kupuju onda i znanstvene i specijalističke časopise poput Doktor u kući? Je li to zato što su žene nezainteresirane ili su već toliko dugo uvučene u naraciju plitkih tema serviranih svakog mjeseca?
Naratori su kolumnisti ili holivudske zvijezde koje zauzimaju status mjerodavnih djelitelja savjeta. Osoba koja pripada holivudskoj kremi svojim načinom života nema veze sa životom prosječne žene koja kupuje Cosmopolitan. Glumice, pjevačice i starlete većinu svojeg vremena posvećuju uljepšavanju, dok obična žena za to nema vremena radi svih ostalih uloga koje mora “odigrati”. Svejedno, ona mora postati divom i održavati taj privid pred svima. Riječ “diva” doslovno znači “boginja”. Koliko je zahtjevno očekivati da obična žena postane boginjom? Zašto obična žena samim time nije boginja? Za koga?
Promocija proizvoda odnosi se na seks, tako će naslov članka o novom spreju za kosu glasiti “Seks u spreju” kako bi privukao pozornost s time da su limitirane informacije o samom proizvodu. Bitno je da članak privuče pažnju te da će se žene uputiti u prodavaonicu i kupiti taj proizvod uvjerene kako će i one biti više privlačnije samim time što posjeduju takav proizvod. Trivijalne rubrike kao horoskop također visoko kotiraju u Cosmopolitanu. Ženama se nudi ljubavni horoskop, a ne npr. poslovni. Također piše i koji je horoskopski znak kompatibilan s drugim. Sugestivno, ako u ičemu što se znanstvenog tiče, Cosmo se striktno drži evolucijske psihologije – žene u životu teže samo pronalasku partnera s najpovoljnijom genetskom konstrukcijom koju će prenijeti na svoje potomke, i od kojega će kroz život tražiti zaštitu!
Jedan od kolumnista je Aleksandar Štulhofer, stručnjak, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predstojnik katedre za seksologiju na odsjeku za sociologiju. Na dnu njegove kolumne tj. odgovora na pitanja čitateljica stoje upute za uporabu: “Odgovori na vaša pitanja nisu savjeti ni upute za njihovo rješavanje. Za takvo što bi trebalo mnogo više vremena, informacija, razgovora i povjerenja nego što to imamo na raspolaganju. Odgovori koji slijede su, u najboljem slučaju, početak jednog imaginarnog dijaloga koji ćete, bojim se, morati nastaviti sami sa sobom…” Tako je autor pokazao kako je čovjek od krvi i mesa koji također može pogriješiti, tj. krivo savjetovati.
Pitamo se je li potrebno upozoravati na napise u Cosmopolitanu kao potencijalno štetne. Jesu li žene svjesne da prethodno upozorenje dr. sc. Štulhofera, nevidljivo piše i na naslovnoj stranici. Vode li se tom misli dok ga čitaju?
Judith Butler kaže za žensku spolnost: “Čini se da povratak biologiji kao temelju specifične ženske spolnosti ili značenja pobija feminističku premisu da biologija nije sudbina. Ali je li ženska spolnost ovdje artikulirana kroz diskurs biologije iz posve strateških razloga, ili je to zapravo feministički povratak biološkom esencijalizmu, shvaćanje ženske spolnosti kao radikalno drukčije od faličke organizacije spolnosti, ostaje prijepornim. Žene koje ne priznaju tu spolnost kao vlastitu ili pak svoju spolnost razumiju kao djelomice konstruiranu u sklopu faličke ekonomije, za tu su teoriju potencijalno otpisane kao “poistovjećene s muškim” ili kao “neprosvijećene”. Doista, u tekstovima L. Irigary često nije jasno je li spolnost kulturalno konstruirana ili je kulturalno konstruirana jedino u granicama falusa. Drugim riječima, je li specifično ženski užitak “izvan” kulture njezina pretpovijest ili njezina utopijska budućnost? Ako je tako, od kakve je koristi takvo shvaćanje za rješavanje suvremenih borbi spolnosti u granicama njezine konstrukcije?”
