Posljednjih nekoliko dana gotovo svaki moj korak na ulici prati malo drukčiji medo kojeg se, čini se, javno odriče silan broj ljudi – iznad slika malo drukčijeg mede jasno stoji naslov “Ovo nije moj medo”.
Općepoznato je da prilikom šetnje misli lete na sve strane, a ako vas stalno prati pogled drukčijeg mede, nije čudno da odjednom iskoči pitanje baš o njemu. Zašto to ne bi bio moj medo ili altruističnije, zašto to ne bi bio nečiji/naš medo?
Ne mogu se pomiriti s činjenicom da se tog medu odbacuje samo zato što je različit. Nisu sva djetinjstva ni djeca ista, zašto bi medo koji ih kroz to djetinjstvo prati onda bio unificiran?
Uostalom, medo je tvoj zato što je tu i priča ti šutnjom kad ti se i tako ni na koji drugi način ne razgovara, zato što je hrabriji od tebe u mraku i kad si malen i kad si velik. Tvoj je medo tvoj i voliš ga kad ima jedno oko manje ili kad mu uho visi o zadnjoj niti konca, zašto ga onda ne bi ti, tvoje dijete ili, na kraju krajeva, dijete u tebi prihvatilo i s dvije noge više i kad ga zovu MedoKentaur.
Ovaj je medo, medo izbora – medo kojeg će izabrati dijete koje je drukčije, roditelj koji hoće više. Medo je i škola koja te hoće učiti životu koji je takav da ti svaki dan da novu lekciju. Medo je i život pa uči da se ne pomiriš s trenutnim stanjem, da gledaš korak naprijed, da dopustiš promjene, da živiš tako da uključuješ i poštuješ razlike.
Zanimljivost različitosti je što nas odlikuje sve. Nisi isti kada si dijete, nisi isti kada si nečiji jednojajčani blizanac, nisi isti kad odrastaš, a ni kad odrasteš. Ovaj medo koji me prati uokolo poslužio je kao iznimno dobar podsjetnik na tu različitost, na izbor koji svatko može napraviti.
Život u društvu koje uključuje i prihvaća ili u onom koje isključuje ne dolazi ni iz čega – mi ga biramo.
Biramo ga razbijajući dogme i predrasude koje sakupljamo po putu. Škole nas trebaju učiti drukčije, dapače, trebaju nas odgajati drugačije. Škole nas trebaju učiti da je baš taj i takav medo nečiji i da je to u redu.
Iako ga se direktno odriču, medin pogled nije tužan, a nogama koji im predstavljaju problem očito korača naprijed, ostavljajući poruge iza sebe i potičući na razmišljanje. Takvog medu zbog toga nije teško voljeti.
