Film redateljice Margarethe von Trotta o utjecajnoj političkoj filozofkinji 20. stoljeća Hannah Arendt (1906-1975), prikazan u ponedjeljak na desetom izdanju Human Rights Festivala u zagrebačkom Kinu Europa, bio je povod za tribinu pod nazivom Hannah Arendt, misliti zlo, održanu u utorak u KIC-u.
Diskusiju o filmu, poznatom suđenju Adolfu Eichmannu i kontroverzama oko Arendtine interpretacije tog suđenja vodili su Thomas Keenan, predavač medijske teorije, književnosti i ljudskih prava na koledžu Bard u New Yorku, novinarka i aktivistkinja Vesna Kesić te teoretičar i publicist Tonči Valentić. Raspravu je moderirao Igor Marković.
Film prikazuje razdoblje od 1960. do 1964. godine, kada je Hannah Arendt slala New Yorkeru izvještaje sa suđenja nacističkom glavnom organizatoru provedbe Holokausta, od kojih je poslije nastalo jedno od njenih glavnih djela Eichmann u Jeruzalemu. Tonči Valentić komentirao je novi trend u kojem filozofija te filozofi i filozofkinje postaju temama dokumentarnih i igranih filmova te je napomenuo da film Margarethe von Trotta dobro opisuje kako je kontroverzna rasprava oko Arendtinog pojma “banalnost zla” rasla sve ove godine.
Margarethe von Trotta deklarira se kao feministička autorica koja kroz medij filma prikazuje snažne žene iz nedavne povijesti (među ostalima i film o Rosi Luxemburg iz 1986. godine) te je Vesna Kesić, koja je jednom i intervjuirala spomenutu redateljicu, objasnila kako je bilo neminovno da život i djelo Hannah Arendt postanu temom njenog filma.
“Redateljica je uspjela jako dobro povezati politički pogled i filozofiju Hannah Arendt s njenim osobnim životom. Ovaj film pokušava pokazati važnost intimnosti”, naglasila je Vesna Kesić.
Thomas Keenan prešao je na kratak prikaz problema u vezi s Eichmannovim suđenjem na koji je Arendt upozoravala u izvještajima, a kasnije i u knjizi, a koji je samo naznačen u filmu Margarethe von Trotta. Istaknuo je kako je to suđenje bilo prvo pravo televizijsko suđenje, čija je snimka najprije izgubljena, a zatim nađena te kako je Hannah Arendt imala problem s pretvaranjem suđenja u javni projekt, odnosno javnu lekciju drugoj generaciji izraelske države. Smatrala je da svako suđenje mora biti isključivo suđenje pojedincu za zločin te je bila izrazito kritična prema Eichamnnovu suđenju koje je vidjela kao vježbu izgradnje i jačanja nacije. Keenan je naglasio stav Hannah Arendt o tome kako je Eichmannov zločin bio bez presedana, jer je on samo izvršavao svoje dužnosti u čemu nema uobičajene zločinačke namjere.
I Tonči Valentić ukazuje na glavnu kontroverzu Arendtine misli. Ona, naime, po prvi put o nekom optuženiku za masovni zločin govori kako on zapravo nije čudovište, već birokrat koji je radio svoje zadatke. Eichmann je zapravo, u svom (nacističkom) sustavu bio dobra osoba, jer se držao zakona. Ukazala je na to da zlo nije nužno vezano uz osobe kao što je Hitler, već da su i po ničemu posebne, sasvim obične osobe sposobne počiniti užasne zločine.
U nastavku rasprave Vesna Kesić je naglasila ono što je Hannah Arendt smatrala vrlo bitnim, a to je problem razumijevanja. Kako obični ljudi postanu monstruozni ratni zločinci? Smatrala je da je Adolf Eichmann prestao misliti u etičko-političkim kategorijama jer je bio u totalitarnom režimu kojeg Arendt u ranijem radu predstavlja kao “radikalno zlo”. Banalnost zla pokazuje se u režimu koji odražava radikalnost zla u cijelosti. Hannah Arendt je inzistirala na tome da ništa nije usporedivo s totalitarizmom. Pitanje koje je također bilo važna točka njene filozofske misli jest: Što nakon što shvatimo? Kako poslije s tim saznanjem djelovati?
Thomas Keenan je, ističući kontroverze oko Eichmanna u Jeruzalemu u današnjem Izraelu, zaključio: “Pojam ‘banalnost zla’, premda se čini općeprihvaćenim, još je uvijek kontroverzan i u njujorškim krugovima jer traži da se od odgovornosti za zločin ukloni namjera.”
