Sjedinjene Američke Države zemlja su s najvišom stopom posjedovanja oružja u svijetu. Procjenjuje se da je u Americi vatrenog oružja ima oko 300 milijuna, onoliko koliko ima i stanovnika. Ipak, ne posjeduju svi Amerikanci oružje, zapravo, danas su manje ludi za njim nego prije; prema rezultatima GSS-a 1980. godine jedan od tri Amerikanca posjedovao je oružje, a 2010. godine omjer je smanjen (ali svejedno zabrinjavajuć) na jedan naprema pet Amerikanaca. Od onih koji ga posjeduju, većina ima više primjeraka. Zanimljivo je kako se od 1980. godine do 2010. broj muškaraca koji posjeduju oružje smanjio (od jednog na dva do jednog na tri muškarca), dok se broj žena, vlasnica oružja, nije mijenjao (jedna na svaku desetu). Za muškarce se tvrdi da im nošenje oružja služi kao potvrda maskulinosti, potvrda muškaraca kao zaštitnika, kao onih na koje se može računati, dok se spomenuti je podatak o ženama u članku Jill Lepore u New Yorkeru objašnjen agresivnim marketingom usmjerenim na žene kao vlasnice pištolja za samoobranu.
U SAD-u je registrirano 130 000 mjesta za legalnu nabavu oružja. U mnogim saveznim državama za kupovinu oružja na takvim mjestima potrebno je imati dozvolu koja se dobije nakon završetka sigurnosnog treninga vezanog uz baratanje oružjem, a također se provjerava i njihova kriminalna prošlost. Međutim, 40 posto Amerikanaca kupuje oružje od privatnih preprodavača (na sajmovima oružja, putem interneta), što znači da za nabavu oružja nisu morali proći nikakvu obuku niti bilo kakve provjere.
Sjedinjene Američke Države zemlja su koja opskrbljuje tri četvrtine svjetske trgovine oružjem, ali i koja u najvećoj mjeri opskrbljuje svijet nasilnom popularnom kulturom. Masovno nasilje i ubijanje postalo je masovna roba. Amerika vodi po broju krvoprolića i u stvarnom životu i na filmu te videoigrama.
Od 1982. do 2012. godine u Sjedinjenim Američkim Državama zabilježena su 62 masovna ubojstva oružjem. U većini slučajeva posjedovanje oružja bilo je legalno. Od 25 najgorih masovnih pucnjava u proteklih 50 godina prema časopisu Time, 15 ih se dogodilo u SAD-u.
Stravična krvoprolića događala su se i na ulici, i u dvorištima, i kuhinjama, trgovačkim centrima, u bolnicama, kinu, hramu, u školama i fakultetima. Najstrašniji slučaj masovnog ubojstva na fakultetu u zadnjih 50 godina dogodio se 2007. godine na Tehničkom sveučilištu Virginija kada je dvadesettrogodišnji Seung-Hui Cho ubio 32 ljudi, naposljetku i sebe, a najpoznatiji srednjoškolski masakr datira iz 1999. godine kada su dva srednjoškolca, prije samoubojstva, ranila 24, a ubila 13 ljudi u srednjoj školi Columbine. Prošli tjedan, u petak, popisu se priključio i krvavi pohod Adama Lanze u osnovnoj školi Sandy Hook u Newtownu, u Connecticutu. Dvadestogodišnji Adam Lanza ubio je šest žena te 12 učenica i osam učenika u dobi od šest i sedam godina, nakon čega je počinio samoubojstvo. Prije nego što je provalio u školu, ubio je i svoju majku u njihovoj kući. Bio je naoružan s dva poluautomatska pištolja, a autu mu je pronađena i puška.
U američkom je društvu pravo na posjedovanje oružja propisano Drugim amandmanom (“Postojanje obučene policije, nužne za sigurnost u slobodnoj državi, ne smije utjecati na pravo naroda na posjedovanje i nošenje oružja.”). Ono se smatra temeljem američkog koncepta slobode. Nošenje oružja postala je gotovo svakodnevna pojava, nešto što se ne shvaća kao neuspjeh civilnog društva, nešto zbog čega treba žaliti, nego nešto s čime se treba hvaliti, nešto s čime se dokazuje da ste pravi Amerikanac, savjestan građanin.
Iako stope posjedovanja oružja pomalo opadaju, moć lobističkih grupa koje promiču posjedovanje oružja, na čelu s Nacionalnim udruženjem za vatreno oružje (NRA – National Rifle Association), još je uvijek snažna. Štoviše, frakcija koja je protiv restrikcija vezanih uz vlasništvo nad oružjem glasnija je i organiziranija od ljudi koji su za kontrolu oružja. Oni smatraju da je odgovor na ovakve događaje opskrbljivanje s još više oružja: spomenute bi se nesreće u školama spriječile da su i učitelji u školama bili naoružani.
Da mnoštvo Amerikanaca ipak i dalje želi biti naoružano do zuba pokazuje i istraživanje agencije Gallup. Od 1990. do 2010. godine padao broj Amerikanaca koji se zalažu za strožije zakone kad je o posjedovanju oružja riječ. Sedamdeset osam posto bilo ih je 1990. godine, 1995. godine 62 posto, 2007. 51 posto, a 2010. godine 44 posto Amerikanaca podupiralo je kontrolu oružja. I Barack Obama, naravno, zna da prijedlozi kontrole oružja nisu baš popularni. Iako je od 1994. do 2002. godine bio član upravnog odbora organizacije Joyce Foundation (koja je zagovarala kontrolu oružja), a kao senator iz Illinoisa također je zahtijevao zabranu poluautomatskog oružja, tijekom predsjedničkih utrka popustio je NRA-i, zalagao se za bolje provođenje postojećih zakona o oružju, a kasnije ih je čak i proširio. Obama zna da su mnogi demokratski zastupnici izgubili svoje mjesto zato što su se usudili suprotstaviti se onome što je propisano Drugim amandmanom. Zna da ne bi pobijedio u državama kao što su Ohio, Pennsylvania, Florida, Colorado da se zalagao za oštrije zakone o oružju.
Glasnogovornik Bijele kuće, Jay Carney, dan poslije nesreće u Newtownu izjavio je kako još nije pravo vrijeme za razgovor o kontroli oružja. U SAD-u je očito poželjno doživjeti takvu nesreću kratkotrajnim šokom, dugotrajnim tugovanjem, prekapanjem po biografskim podacima ubojice i žrtava i neraspravljanjem o kontroli oružja jer je to prerano i nepristojno. Jer se na taj način iskazuje poštovanje prema žrtvama.
Iako je predsjednik Obama emotivno doživio najnoviju pucnjavu u školi i reagirao na nju kao “roditelj”, zagovornici kontrole oružja traže od njega da reagira kao predsjednik. Traže od njega da ne poziva samo na nacionalnu raspravu (koje na kraju obično i ne bude), nego i da učini “značajne akcije kako bismo spriječili još tragedija kao što je bila ova, bez obzira na politiku”, kako je ovaj put obećao.
Ipak su izbori prošli, Obama ih je dobio pa se sada zagovornici kontrole oružja nadaju da će Obama prestati popuštati političkim kompromisima. Nadaju se da će učiniti značajne akcije za promjenu zakonodavne politike koja se tiče slobodnog posjedovanja oružja. Uostalom, i iz poštovanja prema žrtvama.
{slika}
