Prije trideset i dvije godine, kada sam imala 17 godina i živjela u Bombayju, grupno sam silovana te umalo ubijena. Tri godine kasnije, revoltirana šutnjom i pogrešnim shvaćanjem tog čina, napisala sam gorljiv esej o tom iskustvu pod vlastitim imenom za jedan indijski ženski časopis. Prouzrokovalo je to burne reakcije kako u ženskom pokretu, tako i u mojoj obitelji, ali ubrzo je uzbuđenje oko toga polako splasnulo.
A onda sam prošli tjedan provjeravala mail i ugledala ga. U naletu bijesa javnosti zbog silovanja i ubojstva mlade djevojke u Delhiju, netko ga je objavio na internetu i obišao je svijet. Otad sam primila nebrojene poruke u kojima mi ljudi izražavaju podršku.
Nije pretjerano ugodno biti simbolom silovanja. Niti sam neka vrsta ekspertkinje, niti predstavljam sve žrtve. Sve što zapravo mogu ponuditi, za razliku od djevojke koja je preminula u prosincu zbog posljedica brutalnog grupnog silovanja, jest svjedočanstvo.
Kada sam se te noći borila za goli život, jedva sam znala za što se uopće borim.
Prijatelj i ja smo krenuli u šetnju prema brdima u blizini moje kuće. Četiri naoružana muškarca su nas uhvatila i prisilila da se popnemo do osamljenog mjesta, gdje su mene višestruko silovali, a oboje premlatili. Međusobno su raspravljali o činjenici trebaju li nas ubiti ili ne, ali su nas na kraju ipak “poštedjeli”.
U dobi od 17 godina još sam bila dijete. Život je moje preživljavanje bogato nagradio. Nekako sam se dovukla doma, ranjena i istraumatizirana, svojoj divnoj obitelji. Uz njihovu pomoć sam doživjela mnogo toga. Upoznala sam pravu ljubav. Napisala sam knjige. Vidjela sam klokana u divljini. Uhvatila sam mnoge autobuse i propustila brojne vlakove. Stoljeće se promijenilo. Pojavila mi se prva sijeda vlas.
Previše je onih koji to nikad neće doživjeti. Neće iskusiti oporavak, neće dočekati dan kada nesreća koja im se dogodila više neće biti glavni fokus njihovih života. Jednog dana otkriješ da se ne osvrćeš očekujući da će te svaka grupa muškaraca napasti. Jednog dana se ogrneš šalom bez flešbeka da ćeš biti zadavljena. Jednog dana se više ne bojiš.
Silovanje je užasan čin. Ne zbog razloga koje nama, kao ženama u Indiji, pokušavaju utuviti u glavu. Užasno je jer si povrijeđena, jer si prestrašena, jer je netko drugi preuzeo kontrolu nad tvojim tijelom i povrijedio ga na najintimniji način.
Nije užasno zato što se tako gubi “čednost”. Nije užasno zato što će to obeščastiti očeve i braću. Odbijam prihvatiti činjenicu da se moja čednost nalazi u mojoj vagini, kao što odbijam prihvatiti činjenicu da je mozak muškaraca smješten u njihovim genitalijama.
Ako iz računice izuzmemo čast, silovanje će i dalje biti užasno, ali će barem biti svedeno na osobnu razinu, odnosno neće biti društvena činjenica. Žene koje su na taj način povrijeđene dobit će ono što im je zaista potrebno: suosjećanje zbog činjenice da su bile izložene golemoj traumi, a ne hrpu koještarija o tome kako bi se trebale osjećati krivima ili posramljenima.
Tjedan nakon što sam napadnuta, čula sam priču o ženi koja je silovana u susjednom predgrađu. Vratila se kući, ušla u kuhinju, zapalila se i umrla. Osoba koja mi je to ispričala bila je dirnuta njezinom nesebičnošću u želji da očuva muževu čast. Zahvaljujući svojim roditeljima, nikada to nisam shvatila kao razuman čin.
Zakon može predvidjeti stvarne kazne za silovatelje te zaštitu za žrtve, ali samo obitelj i zajednica mogu pružiti podršku i suosjećanje.
Kako bi tinejdžerica mogla sudjelovati u suđenju čovjeku koji ju je silovao ako nema podršku vlastite obitelji? Kako bi neka žena mogla optužiti svog napadača ako njezin suprug na to gleda više kao na uvredu njegove časti nego povredu nje same?
Sa 17 sam godina mislila da je činjenica da sam povrijeđena i ponižena na taj način nešto najgore što mi se u životu može dogoditi. Sa 49 godina mi je jasno da sam u krivu: najstrašnija stvar jest pomisao da bi se takvo nešto moglo dogoditi mojoj jedanaestogodišnjoj kćeri. Ne zbog toga što bi to obeščastilo našu obitelj, već zbog činjenice da ona vjeruje svijetu te mi je sama ideja da izgubi to povjerenje neizrecivo bolna.
Kada pogledam unatrag, nemam potrebu tješiti sedamnaestogodišnju sebe, već svoje roditelje koji su me svim silama pokušavali vratiti u normalan život.
Ključ je upravo u nama koji odgajamo buduće generacije. Na nama leži odgovornost da vlastite kćeri i sinove naučimo kako da postanu slobodni i obazrivi odrasli ljudi koji će shvaćati da muškarci koji ozljeđuju žene zaslužuju kaznu zbog takvih izbora i odluka.
Kad sam imala 17, nisam mogla zamisliti da će jednoga dana tisuće ljudi u Indiji prosvjedovati protiv silovanja, kao što je slučaj u posljednjih nekoliko tjedana. Potratili smo cijele generacije ljudi kako bismo izgradili razrađen sustav patrijarhata, kasti te socijalnih i seksualnih neravnopravnosti koji je omogućio procvat nasilja. Ipak, silovanje je neizbježna pojava, poput vremena.
Stoga, moramo odbaciti sve besmislice o časti i čednosti te pitanja poput “je li mu dala povoda” ili “je li se on mogao suzdržati”. Moramo se fokusirati na stvarne probleme: na muškarce koji siluju žene te na nas same koji napadačima dopuštamo da se izvuku nekažnjeno, a upiremo prstom na žrtve.
Prevela i prilagodila: Ivana Živković
