Irska i crkva prisiljavale djevojčice na ropski rad

Nakon desetljeća pritisaka irska vlada jučer je napokon priznala sudjelovanje države u sustavnom maltretiranju i porobljavanju djevojaka u katoličkoj odgojnoj ustanovi Azil Magdalene iliti Praonica Magdalene (Magdalene Laundry). No dugo očekivani izvještaj možda je još više razbjesnio žrtve koje tvrde da im irska vlada nije uputila čak ni ispriku

U izvještaju senatora Martina McAleeseja stoji da je umiješanost države u 70 godina porobljavanja i torture ‘zabludjelih’ djevojaka bila, kako se izrazio, ‘značajna’. Time je službeni Dublin odustao od dosadašnjeg stava da su Praonice Magdalene privatno vodile katoličke časne sestre.

Magdalenini azili postojali su u Irskoj od kraja 18. stoljeća (tada ih je bilo i u drugim zemljama Europe), a svrha im je bila katolički preodgoj djevojaka koje bi ‘moralno zastranile’ – upuštale se u predbračne intimne odnose, bavile se prostitucijom i slično. No ideja rehabilitacije i vraćanja u društvo početkom 20. stoljeća se zagubila, pa su Praonice Magdalene poprimile zatvorski ustroj, znatno postrožile režim i, prema svjedočanstvima zatvorenica, uvele okrutan sustav kažnjavanja.

Prema tim svjedočanstvima, u praonicama su mogle završiti i silovane djevojke, siročad ili pak one djevojke koje su se na neki drugi način moralno odmetnule od nazora ultrakonzervativne irske provincije.

Procjenjuje se da je preko 30 tisuća irskih djevojaka prošlo kroz te azile u najkritičnijem periodu. Mnoge od njih su i pokopane na groblju ustanove. Najmanje 988 žena koje su ondje pokopane vjerojatno je u instituciji provelo veći dio svog života.

Upravo su otkriveni grobovi i bili povod skandala koji je nastao tek početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, jer se o naravi tih praonica nije mnogo govorilo u javnosti. Posljednja ustanova zatvorena je 1996. godine u Waterfordu.

Jučerašnji izvještaj pokazuje da je najmanje 2500 žena u Azil Magdalene direktno poslala država. Istovremeno je država potpisivala vrlo povoljne ugovore s praonicama, ne zanimajući se za uvjete rada i visinu nadnica u tim, de facto robovlasničkim ustanovama.

Vlada priznaje i da su postojali slučajevi u kojima su djevojčice i žene, koje bi uspjele pobjeći, u praonice vraćala policija.

No u izvještaju se navodi i da u 70-godišnjoj politici radnog logora nisu zabilježeni slučajevi seksualnih i fizičkih napada na zatvorenice. Organizacije žrtava Praonica Magdalene žestoko osporavaju tu stavku izvještaja.

Pored izjave aktualnog premijera Ende Kennyja da mu je ‘žao što stigma koja je obilježila svih 10 tisuća stanovnika ustanove nije skinuta još davno prije’, žrtve još čekaju na jasnu, potpunu i nedvosmislenu ispriku države. I smatraju da ih je jučerašnjim izvještajem još jednom ostavila na cjedilu.