Iako je u javnosti stvoren dojam da se pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić nije jasno i glasno odredila o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, ona kategorički kaže: – Izjasnili smo se jasno u prilog obveznom, znanstveno i stručno utemeljenom zdravstvenom odgoju za svu djecu u osnovnim i srednjim školama, po jedinstvenom programu i neovisno o suglasnosti roditelja. Još od 2007. upućujemo takve preporuke Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.
Jeste li za uvođenje ponuđenog zdravstvenog odgoja?
Da, naravno. Škola mora biti jedna od ključnih karika u informiranju djece o spolnosti, što ne sprečava roditelje da savjesno i odgovorno odgajaju djecu, u skladu sa svojim svjetonazorom. Program zdravstvenog odgoja mora biti u skladu sa standardima poštovanja i zaštite ljudskih prava, ravnopravnosti spolova i suzbijanja svih vrsta diskriminacije i homofobije.
Čime se rukovodite kad se izjašnjavate za uvođenje zdravstvenog odgoja?
Prema Konvenciji o pravima djeteta, sva djeca imaju jednaka prava na informacije koje su važne za zaštitu njihova zdravlja i koje upućuju na odgovorno spolno ponašanje. Zato nitko, pa ni roditelji, nema pravo uskratiti im te informacije. Onemogućiti da dijete dozna kako zaštititi svoje spolno, odnosno reproduktivno zdravlje, bilo bi kršenje prava djeteta.
Neki misle da će neznanje olakšati život djeci?
Upravo suprotno! Time ćemo zapravo djeci pokazati da im nismo pouzdani oslonac i ona će informacije i savjete potražiti drugdje – nažalost, najčešće na nepouzdanim izvorima.
Treba li dijete biti upoznato s tim što je neprimjeren dodir?
Apsolutno! Osim što smo dužni osnažiti dijete da može prepoznati opasnost i zatražiti pomoć, podsjećam da je to i obveza koju je Hrvatska preuzela ratificiranjem Konvencije Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja. Ona obvezuje državu da poduzme zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala da djeca tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja dobiju informacije o rizicima od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, kao i načinima zaštite, a koje su primjerene njihovim razvojnim sposobnostima. Posebnu pozornost pritom treba pridati rizičnim situacijama. Konvencija Vijeća Europe navodi da ove informacije trebaju biti uključene u opće informacije o seksualnosti, namijenjene djeci.
Kome je u interesu da dijete ne razlikuje neprimjerene dodire?
I mi se pitamo tko se boji toga da bi dijete moglo raspoznati je li spolno zlostavljano. Nažalost, mnogi ljudi još izbjegavaju suočiti se s opasnostima i razmjerima spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece. U pojedinim slučajevima spolnog zlostavljanja koje smo prijavili policiji, otkrili smo da su mnogi znali za zlostavljanje, a nisu ga prijavili – iz vlastite komocije ili ravnodušnosti. I u mnogim drugim situacijama uočili smo da je naše društvo znatno osjetljivije na interese, ugled i položaj odraslih nego za zaštitu i dobrobit djece.
Ne jednom svjedočili smo velikoj zabrinutosti da će se prijavom seksualnih zlostavljača djece “uništiti njihova karijera”, “okaljati čast”, stigmatizirati uglednog građanina ili ugroziti pravila profesionalnog ili drugog staleža. Pritom se zaboravljalo da seksualno zlostavljanje uništava dijete jer ostavlja teške posljedice za njegov razvoj i da seksualni zlostavljači ponavljaju zlostavljanja i šire krug žrtava te je važno žurno reagirati. Čini mi se da je i panično odbijanje spolnog odgoja, koji bi djecu osnažio da se brane, dio tog negiranja dostojanstva i važnosti djeteta kao osobe koja ima svoja prava.
