Neki dan sam pregledavala Facebook i vidjela da je jedna poznanica objavila članak na temu treće sezone Igre prijestolja, komentirajući “Ne dovoljno skoro”. Drugi prijatelj redovito objavljuje statuse s referencama na Igre. To me ne bi trebalo previše nervirati ali ipak to čini, jer spomenutu seriju prezirem. Što se mene tiče ona je je bezvrijedna, ženomrzačka isprika za dobar TV program. Niti jedan ženski lik tijekom prve dvije sezone nije osnažen. Niti jedan. A to je za mene dovoljan razlog da se takvu seriju ne emitira, a kamoli piše.
Netko bi mogao pitati, ako je toliko ne volim, zašto je jednostavno nisam prestala gledati? Pa htjela sam, ali ja pripadam onoj vrsti ljudi koja uvijek misli da je krivo procijenila stvari. Uostalom, kad svi tako uvjereno vole Igre, one moraju biti dobre, zar ne? Nina Shen Rastogi sa salon.com piše “Fantasy priče, poput svih žanrovskih pripovijedanja građene su na arhetipovima a “Igra prijestolja “izgleda kao da ne ostavlja ni stilsku figuru ženske snage neistraženom.” Ja sam izgleda, ona koja je u krivu o mizoginiji u seriji. Ja ne vidim prostrane krajolike, političke intrige, spektakularno istkane likove. Zapravo, mogla bih sve to vidjeti malčice bolje kad mi ekran ne bi bio zaklonjen ženskim grudima.
Izabrala sam Igru prijestolja kako bih ilustrirala svoje stajalište uglavnom zbog toga što je prikaz ženstvenosti u seriji tako ogavan da mi je nemoguće pronači muški lik za kojeg ću navijati. U ovoj seriji stalno je prisutan dijalog silovanja, čak i kad riječ nije korištena. Ne samo da ratni pobjednici siluju pokorene žene u seriji već i muški likovi općenito, ne vide ništa pogrešno u tom činu i malo toga govori u prilog činjenici da je dotaknuti ženu bez njezina pristanka općenito odvratan zločin.
Prizori seksa gotovo uvijek stavljaju žene u potčinjeni položaj. Čak su i žene koje su u posjedu svoje seksualnosti, poput prostitutki, tretirane kao predmeti za jednokratnu porabu. Da, Hollywood ima problema s prikazivanjem žena koje uživaju u seksu, a kamoli u doživljavanju orgazma, no nove neustrašive televizijske serije ne čine ništa da rastjeraju taj mit.
U prvoj sezoni, golotinja lika Daenerys Targaryen je do zadnje epizode izričito vezana uz potčinjavanje. Razvoj njena lika je također takav. Započinje kao iznimno slab, u potpunosti pod bratovom kontrolom. Ona je praktički prodana Khal Drogu i uz velike teškoće zadobija njegovo poštovanje i svoje mjesto uz njega. U drugoj sezoni, Targaryen je jedini ženski lik u glavnoj ulozi u cijeloj seriji. Ostali ženski likovi su ili podređeni ili drugi po važnosti u odnosu na muškarca. Targaryen započinje voditi narod Dothraki, a njeno vodstvo definirano je činjenicom da se nijednom ne razgolićuje tijekom cijele sezone serije. Međutim, još uvijek joj nije dozvoljeno da bude jednako moćna kao muški likovi. Većina Dothraki je napušta, birajući muško vodstvo, dok ona ostaje u pustinji sa šačicom vjernih sljedbenika. Ne posjeduje vojsku, prijestolje pa ni privid poštovanja od strane likova u seriji ili pak, autora. Istovremeno, predstavlja najsnažniji ženski lik. Međutim, do kraja druge sezone, u boljoj je situaciji od većine, nakon što se spašava uz pomoć svojih zmajevih mladunčadi.
Tu je zatim, Targaryenin odnos s Drogom. Započinje kao nevoljka mladenka koja je podvrgnuta bračnom silovanju. Znamo da se radi o silovanju jer je izostanak pristanka na čin očit, tijekom čina ona plače i moli za pomoć kako bi se kretala zbog primljenih ozljeda. Međutim, na kraju, ipak uspjeva preobraziti Droga u pozitivnog lika nametnuvši mu se seksualno; oni se zaljube i on umire.
Sličan razvoj likova prikazan je u filmovima poput “Požuda, Oprez” Anga Leea te “U zemlji krvi i meda”, Angeline Jolie. Radi se inače, o izvrsnim filmovima, ali filmovi i televizijske serije prečesto uključuju ženske likove koji se zaljubljuju u svoje zlostavljače/silovatelje. Zlostavljanje se ne može poistovjetiti s ljubavlju. U stvari, ove žene najvjerojatnije pate od Stockholmskog sindroma. Targaryenin odnos s Drogom temelji se na strahu, a ne ljubavi. To nije ljubav i nikada je ne bi trebalo tako opisivati.
Katherine Kourbeti sa witandfancy.com piše, “Daenerys je savršen primjer unutarnje snage, sve gubi i opet iznova uspjeva sakupiti svoje rasute komadiće vinuvši se u još veće visine.” Zapravo, Daenerys čini se, izvlači najbolje iz zbilja loše situacije. Figura patnje-kao-snage previše se korist na filmu i televiziji u odnosu na žene. Vrlo rijetko je žena prikazana kao jaka osoba na isti način kao i muškarac. Jedine dvije ratnice u seriji, Yara Greyjoy i Brienne vazalke su kraljeva, njihova moć proizlazi izravno iz njihovih gospodara. Brienne gubi čak i to malo moći kad ubijaju njena vladara.
{slika}
Unatoč svim ženama koje slave Daenerys Targaryen, koliko se muškarcima doista sviđa ovaj lik sam po sebi u odnosu na činjeniciu da je tako često bila obnažena u prvoj sezoni, ostaje tek vidjeti. Kao indikator može poslužiti veliki broj korisnika na IMBD forumima koji opisuje Targaryen kao ‘napaljivu” i ‘seksi’ umjesto ‘zanimljivu’, ‘hrabru’ ili ‘snažnu’.
Naravno, tu su i drugi ženski likovi. Lena Headey je hvaljena za svoju interpretaciju prezirne Cersei Lannister. Problem je u tome što Cersei posjeduje malo i ništa moći, što je očito u drugoj sezoni, gdje njezin zli sin, kralj Joffrey, zapravo čini što god poželi. Ona nije moćna, ona je osvetoljubiva. Cersei ne uspjeva bit oslonac djevojci koja je obećana njenom sinu; ne uspjeva zaštititi svoju kćer od toga da je brat potjera stranom kralju; ne uspjeva zaštiti žene svog kraljevstva kad, tijekom bitke, dogovara pogubljenje za sebe i svoju namjenjenu snahu, ostavivši ostale žene na milost i nemilost osvajača. Činjenica da izgovara nešto što zvuči kao: “Ove žene čeka malo silovanja” stvara jezu u mom srcu. Svaka čast Headey koja to izgovara bez da trepne okom jer ja te iste riječi ne mogu izbaciti iz glave iako je prošlo već nekoliko mjeseci otkako sam pogledala tu epizodu. Žena u cijelom svijetu strahuju od silovanja. To je dio našeg bića, jer ulaskom a u adolescenciju, ili čak i prije, shvaćamo da smo seksualni objekti u očima muškaraca.
Svrha zabave, iznad svega, je pružiti publici bjeg od svakodnevice. No, Igra prijestolja ne pruža nikakav bijeg od ženske svakodnevne bojazni od silovanja i nasilja. Najgore od svega, ne postoje muški likovi u seriji koji razumiju pravu vrijednost žena, nitko tko vidi žene kao sebi jednake ili barem kao ljude. Serija Tudori nalikovala je Igri s obzirom na ženomrstvo, no ipak je bila donekle gledljiva jer publika je znala da je najveći monarh u povijesti bila kći glavnog lika – ženomrsca.
Prilično sam sigurna da će na kraju Igre prijestolja sve žene izaći kao pobjednice, a zli muškarci dobiti kaznu koju zaslužuju. Barem se tako nadam. No, ipak je previše gledati dvije cijele sezone nasilja nad ženama koje se prodaje kao zabava.
Ne mogu si pomoći, a da se ne pitam, ako se radi o izmišljenu svijetu, zašto ga ne ispuniti znanjem koje sada imamo? Uostalom, Narnija je imala kraljicu, koliko god opaka bila, a te knjige su napisane za vrijeme Drugog svjetskog rata. Igra prijestolja je, čini mi se, proizvod pobješnjele kulture silovanja koja jača vrijednosti nasilja dok joj nedostaje nužni komentar u kojem takvo nasilje opovrgavaju autor knjige, pisci, redatelji i glumci iz serije.
Ono što se događa s ženskim likovima u ovoje seriji je strašno i svatko tko je prati treba biti svjestan toga. Film i televizija u opasnosti su da postanu sredstvo zagovaranja kulture silovanja. Možda bi izjava o odricanju mogla biti uvrštena na početak svake epizode kako bi objasnila zašto su scenariji tako ogavni. Možda učinak i ne bi bio velik ali barem bi umanjio efekt brutalnosti kojem svjeočimo na ekranima.
Ili, mogli bismo ići do kraja i samo stvarati ženske likove koje bi žene zapravo uživale gledati – one koje su snažne, fizički, psihički i seksualno, koje vladaju svojim tijelima i sudbinom i više od ičega, prikazane su kao ljudska bića.
Prevela i prilagodila: Alina Čabraja
