U Hrvatskom saboru, 28. veljače održana je konferencija na temu Postizanje rodne ravnopravnosti: izgradnja ženskog savezništva u politici i civilnom društvu. Konferencija je organizirana u suradnji Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje te Srednjoeuropske mreže jednakosti spolova uz potporu Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država.
U punoj dvorani bilo je svega par muškaraca, što pokazuje nedostatak senzibiliteta za tzv. “ženske teme”, ne prepoznajući ih kao dio šireg, demokratskog konteksta.
U konferenciju su nas svojim pozdravnim govorima uveli Nansi Tireli, predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, Kenneth Merten, Veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj, Karolina Leaković iz Srednjoeuropske mreže za jednakost spolova, Tajana Broz iz CESI- ja te Dragica Zgrebec, potpredsjednica Hrvatskog sabora. Govornici/e su već uvodno istaknuli da, iako je položaj žena u Republici Hrvatskoj objektivno bolji nego što je bio 1990- ih, još uvijek nije ni na približno zadovoljavajućoj razini, pogotovo u kontekstu ekonomske krize, koja u Hrvatskoj najviše pogađa upravo žene. Naglašeno je kako je krajnje vrijeme da se usvoji rodna perspektiva u svim politikama koje se provode, kako bi se na taj način poljuljale tradicionalne patrijarhalne strukture koje determiniraju stanje društva, te da je potrebno formirati ženska savezništva širokog opsega, oko konkretnih politika koje se tiču žena oko kojih je moguće postići transideološki konsenzus.
Strukturno je konferencija bila podijeljena na dva tematski odvojena panela. Prvi panel nosio je naslov “Status žena u krizi: izazovi političkom, ekonomskom i socijalnom razvoju”, u kojem su se tražili odgovori na neka od sljedećih pitanja – Jesu li žene najveće žrtve krize? Je li kriza unazadila emancipaciju žena? Je li kriza smanjila participaciju žena u javnom životu? Uz panelistice Mirelu Holy, Martinu Dalić, Katarinu Perković i Mirjanu Kučer, kao posebna gošća panelistica sudjelovala je Connie Morella, dugogodišnja zastupnica američkog Kongresa, koja je doprinijela raspravi svojim dugogodišnjim iskustvom u zalaganju za žensku ravnopravnost u Sjedinjenim Američkim Državama. Morella je započela panel iznoseći svoje iskustvo kao žene – političarke. Postala je svjesna rodne nejednakosti 1987. godine.- onog dana kada je postala kongresna zastupnica. Od 435 zastupnika, samo je njih 25 bilo žena. Pripadajući različitim strankama, nisu imale moć provesti svoje ideje u konkretne zakone. No, shvatile su da moraju surađivati zajedno i dobiti potporu samih žena iz naroda kako bi postale glas koji se čuje. Morella je naglasila upravo važnost transideoloških savezništva žena oko zajedničkih pitanja, te podrške nevladinog sektora i onih muškaraca koji razumiju što one žele postići. Upravo zbog nepostojanja kvota za žene u Kongresu (danas ih ima tek oko 18 posto) ostaje na samim ženama da prebrode razlike i same se za sebe izbore, zaključila je Connie Morella. Mirela Holy je iznijela kako je istina da ekonomska kriza pogađa žene više od muškaraca, no kako su žene same djelomično krive za to, iz razloga što prepuštaju da oko svih tzv. velikih pitanja (ekonomija, gospodarstvo i sl.) odlučuju muškarci. Osim toga, ne postoji ženska solidarnost, dok muška postoji. Holy ukazuje kako je upravo ukorijenjeno patrijarhalno društvo učinilo žene kreativnijima i snalažljivijima, te kako bi se muškarci u pronalasku izlaska iz krize, trebali malo više oslanjati na “žensku pamet”. Martina Dalić također smatra kako postoji “muški klub”, dok ženski ne postoji. “Žene bi trebale raditi na savezništvu, no za to im treba potpora muškaraca” naglasila je. Katarina Perković, iz Koordinacije Žene Hrvatske udruge sindikata, istaknula je činjenicu da krizom najugroženiju populaciju u Hrvatskoj čine trudnice i majke, no također i mlade žene, koje su često seksualno ucjenjivane za zadržavanje ili dobivanje zaposlenja. Također, sami servisi važni ženama (npr. vrtići) diskriminiraju nezaposlene žene, jer ne primaju djecu nezaposlenih roditelja, time stvarajući paradoksalnu situaciju, jer kako naći posao ako nemate kome ostaviti dijete na čuvanje? Mirjana Kučer je na kraju panela naglasila konstantan rast nezaposlenih žena u Hrvatskoj, te kako i one koje imaju posao rade uglavnom potplaćene poslove. Uz samo 26 posto žena u sazivu Hrvatskog Sabora, kako bi situacija i bila drugačija?
U drugom panelu, radnog naslova Možemo li zajedno: suradničke strategije u politici i civilnom društvu, rasprava se fokusirala na neka od sljedećih pitanja – Mogu li politika i civilno društvo raditi zajedno? Mogu li žene surađivati mimo/usprkos stranačke pripadnosti? Koji su primjeri dobre prakse u suradnji žena? Na tu temu su izlagale Connie Morella, Rada Borić, Biserka Momčinović te predsjednice unutarstranačkih ženskih sekcija dvaju najvećih stranaka u Republici Hrvatskoj Gordana Sobol, zastupnica i predsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a te Marija Boban, predsjednica Zajednice žena HDZ- a Katarina Zrinski. Gordana Sobol je propitivala mogućnost ženskog savezništva na više razina, i to unutar stranke, između različitih stranaka te šire savezništvo političarki, nevladinih organizacija, znanstvenica, sindikalki itd. Izrazila je sumnju u mogućnost šireg ženskog savezništva, iznoseći podatke o participaciji žena unutar samog SDP- a. Iako žene čine 33 posto unutar SDP- a, Sobol zaključuje kako nemaju ni približnu količinu moći koja bi odgovarala toj brojci, što se vidi i na lokalnoj i nacionalnoj razini. U trenutnom sazivu Hrvatskog sabora je 26 zastupnica, no čak i od te male brojke većina njih nije direktno izabrano, već su na zamjenskim mandatima. Žene čine 52 posto populacije- kako je to onda moguće i dokad ćemo to trpjeti?– upitala je Sobol. Marija Boban je kao dodatan problem istaknula stranačku hijerarhiju, koja političarke prisiljava da glasaju i za prijedloge koji im direktno kao ženama štete. Istaknula je potrebu za transstranačkim savezništvom, no i za boljom suradnjom s nevladinim sektorom. Rasprava je završila problemom participacije žena u političkom životu i pitanja kvota za žene zastupnice. Rada Borić je istaknula da je pitanje zašto su uopće žene pristale na kvotu od 40 posto (ako čine 52 posto populacije), a drugi problem je to što se primjena te kvote odgađa i zapravo ne postoji politička volja da se provede u praksi. Kako bi se u praksi primijenili zakoni koji već jesu na snazi, a da ne spominjemo one za koje se još tek treba izboriti, potrebna je velika koalicija, istaknula je Borić. Biserka Momčilović iznijela je malu povijest zahtjeva ženskih nevladinih organizacija za kvotama i još jednom istaknula da je zakonski okvir nedefiniran i neadekvatan i da se više nikada ne smijemo zadovoljiti takvim polovičnim rješenjima.
{slika}
Zaključke konferencije iznijela je Tajana Broz, ističući da nam trebaju novi modeli suradnje žena u politici, civilnom društvu i sindikatima, osnaživanje žena te hitno stvaranje pritiska pred lokalne izbore da se zakon takav kakav je provede. Za budućnost treba raditi na novom, boljem zakonodavnom okviru, te dugotrajnoj promociji rodne ravnopravnosti.
