U meni se prije nekog vremena stvorila potreba glasno izreći neke poprilično bitne stvari, možda baš na isti način kako se to ponekad stereotipno prikazuje u serijama i filmovima – dok grupica ljudi koji dijele zajedničke probleme i ovisnosti sjede jedni drugima nasuprot u većim ili manjim krugovima slijedi prvi korak, javno priznanje:
“Pozdrav svima, ja sam Neven Vulić, i ja sam ženomrzac.
Da, ja mrzim žene, ali moja mržnja nije ekskluzivna i usmjerena samo prema njima. Ona nije one vrste koja će me nagnati da nekoga ubijem, ili ona koja će povećati ionako poraznu statistiku seksualnog ili obiteljskog nasilja. Tako da o manifestacijama tog mog negativnog osjećaja nećete čitati u člancima crne kronike dnevnih novina, nerijetko prezentiranima na nezdravo senzacionalistički način.
Moja mržnja je sasvim drugačije vrste, tiha je i većini gotovo nezamjetna, u tom pogledu nije statistički vidljiva, ali je poprilično očigledna, pogotovo kada se osvijesti taj dio moje osobne i kolektivne ličnosti.
Moja mržnja je za svaku osudu, niska je, nezdrava i motivirana strahom, ali isto tako, moja mržnja je osviještena i gotovo je nestala, jer želim živjeti bolje i kvalitetnije nego što sam do sada činio.
Mogu reći kako mi je teško smatrati žene jednakima sebi, jednakima muškarcu, jer su me tako odgajali, jer sam to nekritički preuzimao od okoline, iz društva, iz filma u kojem Ally McGraw bude šamarima disciplinirana od strane Steve McQueena, iz ortodoksnog stava da je ženi mjesto u kuhinji, pa do time potaknutih izjava da su one ‘za madraca, a ne za mudraca’, i to navodno u obranu digniteta našeg Sabora.
Moja mržnja je osviještena sasvim slučajno, igrom prilika, i to sada shvaćam kao ozbiljan problem, jer ako meni nije bilo stalo, postavlja se pitanje koliko je ljudi zapravo meni slično, i koliko je to zapravo opasno.
Ne želim živjeti u društvu u kojem zastrašujući postotak sredovječnih muškaraca temu ženske ravnopravnosti smatra neakademskom i trivijalnom, očiglednom u svojoj logičkoj netočnosti.
Kada pomislim kako ću možda jednoga dana imati djecu (možda s namjerom, a možda i slučajno, što se na trenutak postavilo kao realna mogućnost ovih dana), i kada zamislim kako bih istom vjerojatnošću mogao imati kćer kao i dječaka, nekako ne želim da se oni rode u ovakav svijet, u svijet kojem nisam ništa niti pokušao promijeniti.
No bez brige, naivnost je iz mene odavno isprana, tako da ne gajim ni neke iluzorne nade kako će se naše malo društvo transformirati na bolje toliko skoro ili potpuno bezbolno, ali gruba realnost govori kako je u prosjeku oko 90% seksualnog ili obiteljskog nasilja izvršeno nad ženama, i to je nešto što treba glasno i oštro osuditi.
Moja mržnja prema ženama plod je istog straha koji me priječi da prihvatim stvari koje su mi strane, koje me uznemiruju i koje su mi ponekad nedostižne, no to nije ništa manji razlog da osudim taj dio sebe i da možda nekome barem na tren pružim poticaj za promišljanje.
I premda moja mržnja prema ženama ne uzrokuje direktnu fizičku patnju i doživotne ožiljke, svejedno ne želim da moje prešućivanje i izostanak reakcije uzrokuju nešto što se moglo izbjeći, samo da se na vrijeme reagiralo.
I to sam ja”.
A tko smo mi?
Nadam se da smo mi oni koji za početak žele posvjedočiti pripitomljavanju zastrašujućih brojki koji govore o nasilju nad ženama, jer je i od tih neosjetljivih postotaka realnost također surovo drugačija – većina se kaznenih djela niti ne prijavljuje.
Gruba statistika kaže kako je potrebno da 8 od 9 nasilnika odustane od svog zločina nad nekim ženskim ljudskim bićem kako bi se statistike nasilja izvršenog nad ženama i nad muškarcima brojčano izjednačile.
Tek tada bismo, u tom manje nasilnom imaginariju, svi, bez obzira na rod i spol, bili jednaki, a broj počinjenih nasilnih djela pao bi za 80%. To je taj toliko bolji svijet o kojem se usudim sanjati, što dovoljno govori o poraznosti i ozbiljnosti trenutne situacije.
Na putu do tog manje nasilnog imaginarija stojimo ispriječeni gotovo svi mi, i muškarci i žene, okamenjeni u svojim stavovima i percepciji naših odnosa, obuzeti strahom od nepoznatog i uronjeni u javni prostor preobilan nezdravim stavovima koji samo perpetuiraju ovu tragediju, jer su neki i dalje nespremni na promjene, ponekad nesvjesno, ali gotovo uvijek nauštrb drugoga.
Potreba da se o ovom pitanju govori pristrano, nažalost, i dalje postoji. Danas žene trpe previše upravo zbog naše neosjetljivosti, i to je zaista težak uteg oko naših kolektivnih udova.
