Početkom veljače posjetila sam Tate Modern kako bih prisustvovala Šarmantnoj revoluciji (Charming for the Revolution), kongresu umjetnika i umjetnica, aktivista i aktivistkinja zainteresiranih za propitivanje i subvertiranje ustaljenih spolnih i rodnih politika. Ružičasta boja za djevojke, a plava za muškarce – odbačene su, zajedno s upotrebom rodno označenih zamjenica i tradicionalnih nazora o tome komu je dopušteno nositi visoke potpetice ili make-up.
Kongres uključuje performanse uživo, glazbu i filmove (među kojima je najistaknutija britanska premijera Wu Tsangova nagrađena filma Wildness), kao i cjelodnevnu konferenciju pod nazivom Rodni talenti: Posebna adresa (Gender Talents: A Special Address).
Posjet ovoj konferenciji bio je zaista izuzetno iskustvo (iako je provedenih šest sati u jednom od podzemnih spremnika Tate Moderna, u kojem je kongres održan, bilo malo preplavljujuće). Postolja postavljena po čitavoj areni i okružena stolcima za publiku, isticala su se veselim bojama. Nalik na igralište, ili možda na Google poslovnice, ovaj okvir omogućuje iznenađujuće demokratične prezentacije; zvučnici oglašavaju na kojemu postolju stajati i kome okrenuti leđa u izvedbi, ili se konstantno kretati tijekom izvedbenih govora.
Citirajući eksperimentalnu novelistkinju Kathy Acker organizatori i organizatorice su objasnili kako su bili ispirani njezinom referencom ‘jezici čuda, a ne jezici osude‘, stoga je od samoga početka bilo jasno da će kreativni prkos rodnim normama i izazivanje ustaljenih vrijednosti biti promovirani u prijateljskom, neosuđujućem kontekstu. Jedna od izvedbenih govornica, Esben Esther Pirelli Benestad, spomenula je ‘rodnu euforiju’, te zaključila da bi ‘ljudska kultura trebala prihvatiti sve što je ljudsko’ u terminima spola, roda i rodne prezentacije.
Sutra je 22. stoljeće!
Izvođači/ice – od umjetnika i umjetnica, preko aktivista i aktivistkinja, pa do znanstvenika i znanstvenica, ili bilo koje kombinacije između navedenoga – bile su zatražene da strukturiraju svoje doprinose kao manifeste. Neki su se čvrsto držali navedene forme, poput Jacka Halberstama i njegove prezentacije koja se vraća u prošlost, sve do Dadaističkog manifesta 1916. autora Hugoa Balla , dok su se drugi od te forme udaljili.
Prvi dio konferencije jest performativna verzija uvoda u queer studije. Moj favorit u ovom segmentu jest Del LaGrace Volcano i rimovani komad, Bodies that Queer. Volcano je pionir queer fotografije, i daje odličan uvod u proživljeno iskustvo jedne osobe u queer tijelu: “Ne identificiram sebe kao žensko ili muško, postoji i drugačiji zaokret u ovoj interseksualnoj bajci’.
Ako sam umjetnik/ica, onda sam varalica
Drugi po redu panela je nešto više revolucionaran, a započinje video-manifestom Dean Spadea Impossibility Now, koji odbija prepoznavanje trans osoba u neoliberalnim terminima, te povezuje trans borbe s protuvladinim pokretima, prizivajući tako nemogući novi svjetski poredak.
{slika}
Najkontroverzniji je vjerojatno bio govor Terre Thaemlitz We are not welcome here, pri tome hladno aludirajući na ulogu umjetničkih udruženja i umjetničkih institucija u održavanju rodnih normi. Sjedeći leđima okrenutima većini publike, te gledajući samo u malu grupu kasnije pridošlih posjetitelja, Terre propituje zašto su organizatori događaja tako optimistično pretpostavili da postoji solidarnost u trans zajednici.
“Ako sam umjetnik, onda sam varalica”, kaže Terre, pridajući tako dozu negativnosti.
Posljednji panel ponudio je mješavinu filozofskih i teoretičkih pristupa i praktično-aktivističkih savjeta. Ovaj panel je jedini uključivao pripadnike i pripadnice drugih rasa. Jedan od njih je londonski pisac i direktor Campbell X koji donosi moćni manifest How to love being the outsider – a manifesto for QPOC online creativity (Kako uživati u autsajderstvu – manifesto za QPOC internetsku kreativnost). On je tu upotrijebio primjere video blogova QPOC-a (Queer People of Colour), koji pričaju o svojim životima i željama.
“Budite seksi i pokušajte ne biti izbačeni”, posljednji je savjet korisnicima i korisnicama društvenih mreža.
Implicira li usustavljeno prepoznavanje nužni gubitak kritičkoga, revolucionarnog dijela? Podrazumijeva li se pod tim rasprodaja vrijednosti?
Šest sati obuhvaća mnoštvo tema, a izvođači pristupaju potonjima iz vrlo različitih uglova. Moj neposredni dojam bio je uzbuđenje promatrajući izvođače i izvođačice u areni, kako ulaze s ostalim posjetiteljima i posjetiteljicama, sjede u publici kako bi slušali i razmjenjivali iskustva i ideje. Takav okoliš postaje, ne samo sigurno mjesto – termin koji mnogostruko odjekuje u današnjici, već prijateljski i kreativan prostor.
Činjenica da ovaj događaj zauzima mjesto unutar utvrđene galerije nacionalne umjetnosti jest i korisna, ali i problematična. Prepoznavanje, naročito ako ga je teško postići, još ga je teže precijeniti. Međutim, prvotni dojam koji sam prethodno spomenula, čini ovaj događaj kao samo još jednu Tate-retrospektivu: nije puno novoga rečeno, iako se središnji nerazriješeni konflikt uvelike razdjeljuje između prve i druge skupine panelista i panelistica. Na puno veći problem s mjestom održavanja konferencije, upozorio je Campbell X, podsjećajući nas kako je Henry Tate profitirao na crnim robovima na Karibima.
Implicira li, dakle, usustavljeno prepoznavanje na nužni gubitak kritičkog i revolucionarnog dijela događaja? Podrazumijeva li se pod tim rasprodaja vrijednosti? U jednom se trenutku, Terre Thaemlitz pita može li naglasak na ‘rodnu euforiju’ biti usmjeren prema potencijalnim sponzorima/icama, spremnima podržati projekte ističući optimizam i pozitivnost, nasuprot negativnosti i teškim uvjetima queer i trans života. Wu Tsang i Tamsila Tauquir ističu: “Ne zanima nas prepoznavanje. Treba pobliže poremetiti queer prostore”.
Ako ovi manifesti oslikavaju vrijeme u kojemu su nastali, možemo vidjeti da se mnogo toga promijenilo od 1990-te kada je Queer Nation Manifesto izrečen tijekom gay parade u New Yorku.
Ove kontradikcije smatram znakovima zdrave filozofske i umjetničke scene
Jesu li queer umjetnost i aktivizam sazreli, kao što je prikazano Del LaGrace Volcanovom obranom izbora pojedinca/ke da bude monogaman i u braku s djetetom? Svakim danom, globalna neravnoteža moći ukorijenjena u povijesti kolonijalizma i imperijalizma biva prevedena u rasnu nejednakost u skoro svakoj europskoj i američkoj zemlji, komplicirajući tako krovne termine poput ‘rodnih talenata’, ‘queer’ ili ‘trans politike’, pa i dalje.
Paradoksno, sve te kontradikcije promatram kao znakove prilično zdrave filozofske i umjetničke scene. Mogućnost artikulacije antagonističkih pozicija putem nenasilnih dijaloga omogućuje napredovanje ovoga diskursa, te ga oživljava, iako je vođen kontroverzijama i neriješenim tenzijama. Onoliko dugo koliko svi budu poštovali druge s kojima dijele životni prostor, Lady Gaga će moći predstavljati rodnu euforiju za trans osobe, dok će za druge predstavljati karikaturnu trans kraljicu.
Prevela i prilagodila Marina Tkalčić