Većina mojih radova i tekstova fokusirana je na grozote i nepravde protiv žena, ali u ovom blogu, želim se osvrnuti na drugačiju vrstu nepravde. Nedavno mi je jedna američka novinarka poslala radnu verziju svog članka o mom uredničkom radu. U srednjem paragrafu iznijela je svoju tvrdnju kako sam imala rijetku priliku da steknem edukaciju i školujem se u SAD-u te kako mi je to iskustvo slobode sigurno osiguralo da se više nikad ne pokorim nepravdi.
U toj jednoj rečenici, primjetila sam mnogo pretpostavki o sebi i mojoj kulturi u kontrastu sa američkom kulturom.
Mnogi napisi o aktivistima/icama za ženska prava u Afganistanu pretpostavljaju da mi, Afganistanke, učimo o slobodi i jednakosti izvan naše zemlje i kulture, a u mom slučaju posebno pretpostavka je da mi je studiranje u SAD-u omogućilo da progovorim o nepravdi. Pretpostavljeno je da sam bila ugnjetavana i zbog toga žrtva u Afganistanu i kako da nisam bila u SAD-u, ne bih postala aktivistkinja za prava žena.
Ovaj monopol nad univerzalnim vrijednostima ima mnogo negativnih posljedica. Doprinosi slici svijeta u kojoj je polovica ljudi na svijetu “progresivna” i “civilizirana”, dok je ostatak u nedostaku tih vrijednosti i karakteristika. Kao dodatak tomu, ovakva literatura doprinosi diskursu koji se koristi kako bi se delegitimiziralo aktiviste/inje za prava žena kao pozapadnjačene pojedince u Afganistanu i zemljama u sličnim situacijama. Pretpostavka da sam ja ili drugi/e aktivisti/inje, učili o slobodi u Americi postaje dvostruki mač kojim nas se etiketira na Zapadu i doma. Ideja da je sloboda ili oslobođenje samo američki ili zapadnjački koncept, da smo zbog toga svi morali naučiti o slobodi u Americi s obzirom da je naša kultura opresivna kao i da pojam slobode ne postoji doma, apsurdna je.
Nisam o slobodi naučila u Americi.
O slobodi sam učila od roditelja. Kada sam imala 6 godina, odlučili su da ne žele živjeti pod Talibanima i htjeli su slobodu školovanja za svoje kćeri. Za sobom su ostavili cijeli svoj život, sve što su imali, kako bi bili slobodni.
Učila samo o slobodi od svoje tete. Sama je naučila čitati i pisati sa 40 godina kako bi bila neovisnija. Dopustila je svojoj kćeri, jedinom djetetu, da putuje preko cijelog svijeta kako bi se školovala i bila slobodna.
Učila sam o slobodi od žena iz moje zemlje koje pjevaju o slobodi desetcima različitih jezika i dijalekata, koje pričaju svojim kćerima o slobodi.
Učila sam o slobodi od političkih zatvorenika u Afganistanu, pisaca i novinara, koji odabiru zatvor prije nego šutnju i represiju.
Učila sam o slobodi od pripadnika Afganistanske nacionalne armije kojeg sam srela prošle godine. Njegovo ime je Nadeem. On stavlja svoj život na kocku svaki dan, ne za 150 dolara mjesečne plaće, već za oslobođenje zemlje iz ruku radikala.
Učila sam o slobodi iz poezije Rabie Balkhi, princeze koja je uzdrmala temelje klasne stratifikacije i seksualne diskriminacije jer se usudila voljeti roba, ubijene jer je tražila slobodu da voli koga ona želi.
Učila sam o slobodi od Merman Parwin koja se oslobodila represivne tradicije postavši prvom ženom koja je pjevala na afganistanskom radiju.
Učila sam o slobodi od Batool Muradi koju je muž optužio za preljub, što je moglo dovesti do ozbiljnih posljedica, ali je ona odlučila da neće šutjeti.
Ne. Nisam učila o slobodi u Americi. Potreba za slobodom nije ona zapadnjačka, i Sloboda je u mojoj krvi, kao i krvi milijuna žena i muškaraca koji nisu nikada bili u SAD-u, ali znaju da kao ljudska bića imaju pravo udisati svježi zrak i reći svoje mišljenje bez straha od progona. Sa robovlasnicima kao osnivačima, stoljetnim ropstvom i segregacijom, kolonijalističkom i imperijalističkom politikom te velikom stopom zatvaranja ljudi sa crnom i smeđom bojom kože, Amerika ne bi mogla biti moja inspiracija za slobodu.
Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar
