U centru Londona, ispred Britanskog centra za savjetovanje u trudnoći (British Pregnancy Advisory Service, u daljnjem tekstu BPAS), jedan mladić mi priča kako je uspio u svom prvom ‘spašavanju’ (save) toga dana.
“Imala je dvanaest godina, a uopće nije znala tko je otac. Čvrsto je odlučila da će napraviti pobačaj. Sada je ušla unutra, no samo kako bi napravila ultrazvuk. Pristala je nakon toga otići samnom, mi imamo kliniku u kojoj će joj pružiti svu pomoć koja joj je potrebna kako bi iznjela trudnoću do kraja”, uzbuđeno je prepričao.
Za Josepha, mladog tridesetogodišnjaka koji tvrdi kako je entuzijastični član anti-abortivne grupe 40 dana za život ‘od rođenja’, ovo je još jedna mala pobjeda u Božje ime. Objašnjava kako se ‘spašavanje’ odnosi na situaciju kada intervencija od strane člana grupe rezultira time da trudnica odustane od abortivnog zahvata koji je namjeravala izvršiti u klinici. Na stranici grupe 40 dana za život tvrde kako su takvim djelovanjem u 40 dana (koliko traje Korizma) spasili 554 djece.
40 dana za život je vjerska antiabortivna kampanja koja tijekom Korizme organizira postavljanje šatora ispred zdravstvenih klinika, s ciljem spriječavanja žena, ‘umova zatrovanih kampanjama za ubijanje djece’, u namjeri da okončaju trudnoću. Metode djelovanja su im različite, od dijeljenja rozih ili plavih molitvenih krunica na vratima klinika do dijeljenja letaka koji se čitateljici obraća s ‘mama’, s pitanjem: Kako ćeš jednog dana pogledati svojoj djeci u oči?
Abigail Fitzgibbon, menadžerica javnih politika za BPAS, kaže kako zaposlenici i zaposlenice nastoje ublažiti nevolje pacijentica najbolje što mogu, no na kraju ostaju bespomoćni/ne.
“Sama sam svjedočila efektima tijekom ova četiri tjedna što sam promatrala prosvjednike/ce: tinejdžer koji čeka svoju djevojku koja odsutno uzima pamflet te nakon toga uzrujano odlaze iz klinike; par koji se sat vremena skrivao u grmlju čekajući da prosvjednici/ce odu; srednjovječna majka troje djece koju, dok vozi dječija kolica i ide prema klinici gnjave pitanjima poput ̓’Vi već imate djecu! Što to radite?'”, prepričala je.
Joseph, koji je odrastao u domu gdje su njegovi roditelji redovito kući dovodili trudne tinejdžerice da ih ‘spase’, govori o potrebi ‘preobraćanja’ zaposlenika/ca klinike jednako kao i pacijentica.
“Bog nas sve voli, čak i one koji čine genocid”, rekao je.
U zgradi u Bloomsbury-u ispred koje Joseph djeluje, BPAS zaposlenica mi govori kako redovito viđa prosvjednike/ce koji/je održavaju svoja ‘molitvena bdijenja’.
“Mi poštujemo njihovo pravo na miran prosvjed”, govori mi zaposlenica i dodaje kako ‘svi shvaćaju da se zapravo radi o zastrašivanju’.
“Znaju da nemamo dugo radno vrijeme, no oni ostaju ovdje do osam navečer, često sa svojom malom djecom. Prošle godine, jedan zastrašujući čovjek fotografirao je naše klijente/tice na vratima, te smo se obratili udruzi 40 dana za život da ih pitamo zašto to rade. Oni su rekli da taj čovjek nema nikakve veze s njima. Možda on zaista nije imao nikakve veze s njima, no jednom kada stvorite zastrašujuću atmosferu, morate preuzeti i odgovornost za ljude kakve ta atmosfera privuče. Nedavno, jedan čovjek me sustavno promatrao i pratio kada bi odlazila kući nakon posla, sam, u mraku”, naglasila je.
Neki konzervativni članovi i članice Parlamenta, poput Nadine Dorries, tvrde kako bi televizijski spot na reallity TV-u pomogao da se ‘upozori’ na vremenska ograničenja pri vršenju abortusa. Naime, još u listopadu 2012. godine, tajnik zdravstva Jeremy Hunt podržao je prijedlog zakona koji bi prepolovio vrijeme trudnoće unutar kojega se abortus može izvršiti. Abortus bi se morao izvršiti u prvih 12 tjedana trudnoće, umjesto u dotadašnjih 24. Sve to dovelo dovelo je do ponovnog zanimanja javnosti za pitanje pobačaja. Vodile su se debate u Parlamentu, a novine su pune različitih komentara i članaka o ovom pitanju. Kao odgovor na to, BPAS je proveo svoju prvu propagandnu kampanju za pravo žena na izbor. Na plakatima diljem države piše:’Kako zovete ženu koja je imala pobačaj? Majka. Kćer. Sestra. Prijateljica’.
U međuvremenu, dokazi koji ukazuju na to da grupa 40 dana za život prosvjeduje u Ujedinjenom Kraljevstvu – pogotovo Londonu i Birminghamu – sve su brojniji i jači u posljednje dvije godine. No, prosvjednici su još mnogo malobrojniji od takvih grupa u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje često pojedinci kleče na hladnim pločnicima satima, kako bi izvršili dvanaestosatno bdijenje koje od njih zahtjeva središnjica, locirana ‘negdje u Texasu’.
“Dvanaest sati je najduže koliko sada možemo efektivno napraviti, no održali smo i jedno 24- satno bdijenje ove godine koje je prošlo dobro”, rekao mi je Robert Colquhoun, direktor pokreta u Velikoj Britaniji.
“Od 2010. godine, naš pokret je prerastao od jednog bdijenja u Londonu do 10 bdijenja diljem države, a sada održavamo ukupno 500 sati bdijenja tijekom Korizme. Između 2011. i 2013 godine, vidimo da brojevi prosvjednika/ca i bdijenja eksponencijalno rastu- 2013. godina je naša najuspješnija godina do sada”, istaknuo je.
Glasnogovornica klinike i pro-choice organizacije Marie Stopes kaže kako je njena glavna briga obračunati se s ‘netočnim informacijama datim ženama od strane prosvjednika i prosvjednica’. Zasićenost emotivnim diskursom o “vašoj maloj bebici”, njihove pseudo- medicinske izjave koje impliciraju da pobačaj često uzrokuje “ozbiljne psihičke komplikacije”- sve je to taktika zbog koje su prosvjednici/ce dobili pogrdan naziv 40 dana za laž, koji su im dali protu- prosvjednici/ce.
Opet, na osobnoj razini, ljudi iza plakata nisu čudovišta kakvim ih možda smatrate. Pokušavajući shvatiti zašto prosvjednici čine to što čine, smatram ih u najmanju ruku prijateljski orijentiranima, čak i kada im kažem da sam novinar. Gotovi svi prosvjednici i sve prosvjednice su imigrirali/le iz katoličkih država, poput Poljske, gdje njihove Crkve pozivaju na žrtvovanje ‘za zajednicu’. Mlađi prosvjednici/ce imaju iznenađujuće malo evanđeličkog entuzijazma; oni sjede na stolicama za kampiranje, dijele toplu čokoladu, bdijenja smatraju ‘prijateljskim druženjem’ i sl.
“Najveći neprijatelj je indiferentnost”, Colquhoun mi je rekao, a te riječi mi odzvanjaju u ušima dok promatram novu generaciju prosvjednika/ca protiv pobačaja, koji zbijaju šale oko kutija prepunih plastičnih modela fetusa. Teško je očekivati da bi grupa tih mladih ljudi mogla potrajati. Hoće li nestati s ekonomskim i socijalnim poteškoćama recesije, ili će zaista jačati, kako to Colquhoun zamišlja? To pitanje je nevažno za one osobe koje je grupa 40 dana za život uspjela natjerati da promijene odluku. Za te osobe, prisutnost ove grupe osjetit će se do kraja života.
Prevela i prilagodila Iris Duka
