Nora Verde za VoxFeminae.net razgovarala je s Aidom Bagić.
Aida Bagić je spisateljica, aktivistica, konzultantica, a povremeno i jogina. Aidinu poeziju nalazila sam povremeno u cyber bespućima, njen koktel stvarnosnosti, melankolije, duhovnosti i postmodernosti godio mi je. Nakon što je nedavno u nakladi Zoro izašla Aidina prva knjiga proze “Znam li ja gdje živim” podsjetila sam se na činjenicu da je riječ o pitanju koje i meni od rane mladosti visi nad glavom poput poovskog klatna.
Aida je vlastitim izborom zauzela poziciju nenametljive i razmjerno povučene autorice koja u svojim javnim nastupima koristi tek mali dio svojeg životnog i profesionalnog iskustva. Njezine kratke proze onima koji ih se odvaže uzeti jačaju dubok udah u sebe, nalik su aromatičnim uljima kojih se prostor i nosnice dugo sjećaju. Odgovor na pitanje “O čemu pričam?” možete saznati samo ako im poklonite vrijeme i pažnju.
Počnimo s pitanjem/tvrdnjom iz naslova. Znaš li ti gdje živiš?
Ponekad nisam baš sigurna, to je pitanje koje mi razni ljudi, najčešće s prijekorom, upućuju već godinama. Pitaju me to prijatelji, poznanici, roditelji, šefovi, a onda i samu sebe pitam to isto. Rekla bih da svatko od nas na to pitanje svakodnevno odgovara svojim izborima, odlukama o tome kako živjeti. Moj se odgovor iz dana u dan mijenja, bez obzira na sve godine koje su iza mene, nerijetko upadam u neko stanje naivnosti i mislim si kako nisam zapravo s ovoga svijeta i odavde. U tim danima čudom se čudim nekim stvarima koje se događaju u društvu i mikro svjetovima koji se dotiču moga svijeta. Uđem u neki svoj bubble i onda mi je tamo neko vrijeme dobro. Ali kad se bubble rasprsne i ja trusnem na zemlju, onda znam da je zapravo svejedno gdje živim i da je važnije kako živim. Kao što je pripovjedačici u jednoj od priča iz knjige rekao jedan mudri konobar – sebe uvijek nosiš sa sobom.
S obzirom na godine aktivističkog staža očekivali bismo da vrlo dobro znaš gdje živiš. Krajem 80-ih i početkom 90-ih našla si se “sred pušaka bajuneta”…
Ha, “slomljena puška” bila je simbol Antiratne kampanje koja je bila moj drugi aktivistički angažman, a prvi je bio SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja u Ženskoj pomoći sada, organizaciji iz koje je kasnije nastala i Autonomna ženska kuća. I jedno i drugo je imalo veze s otporom prema nasilju, prema raznim vrstama nasilja, u privatnoj i javnoj sferi. To je bio moj način da odgovorim na pitanje ne samo o tome znam li ja gdje živim, nego i na to što mi je činiti. Ljudi s kojima sam se sredinom osamdesetih družila na Filozofskom fakultetu nisu bili osobito društveno angažirani, već uglavnom rezignirani. Kad sam ja, igrom slučaja, upala u feminističke vode, oni su se uglavnom čudili. Čitala sam u to vrijemeVesnu Kesić, Slavenku Drakulić, bilo je tu mnogo feminističkih, ali i antifeminističkih rasprava, a ja sam se tijekom studija uglavnom držala na distanci. Danas su takve tribine i polemike mnogo otvorenije.
Meni je bilo potrebno da na neko vrijeme odem iz Hrvatske i Jugoslavije u Njemačku i da shvatim da pitanja poput feminizma tamo imaju nekakav legitimitet, da se njima ne bave samo čudakinje.
Kod njih su već tada postojale feminističke i aktivističke biblioteke. Kad sam se vratila, krajem ’89., tražila sam mjesto gdje bih se mogla uklopiti i zahvaljujući nekim osobnim poznanstvima javila sam se za volontiranje na SOS telefonu. I tu sam postupno shvatila da je dobro biti i čudakinja i feministkinja.
{slika}
Kako je izgledalo tvoje priključivanje Antiratnoj kampanji u čijim si skupštinama početkom ’90-ih aktivno sudjelovala? Unutar grupe bila si zadužena za nenasilnu komunikaciju i obrazovanje. Što si točno radila?
U vrijeme pokretanja Antiratne kampanje, u ljeto 1991., bila sam već volonterka “Ženske pomoći sada” koja je jedna od organizacija koje su i osnovale Antiratnu kampanju. Negdje od jeseni počela sam svoje volontersko vrijeme – a u to sam ga vrijeme imala napretek – dijeliti između dežuranja na SOS telefonu za žene i djecu žrtve nasilja i raznih organizacijskih poslova oko ARK-a. Na početku nitko od nas nije bio zadužen samo za jednu od aktivnosti, sudjelovala sam i u radu oko ARKzina, aktivnostima vezanima za zaštitu ljudskih prava, prigovora savjesti, komunikaciji s mirovnim grupama u Europi, posebno u Njemačkoj i Austriji.
Projektom nenasilne komunikacije i rješavanja sukoba počela sam se više baviti zahvaljujući ponajviše tome što sam često prevodila, s engleskog i njemačkog, na radionicama koje su nam održavali aktivisti i stručnjaci iz inozemstva. I nekako sam, fakat naivno, vjerovala da bismo nenasilnom komunikacijom i znanjima o rješavanju sukoba mogli zaustaviti rat. U sklopu tog projekta nastao je i jedan od prvih priručnika o nenasilnoj komunikaciji za nastavnike osnovnih škola, “Budimo prijatelji” na kojem sam radila zajedno s Majom Uzelac, Ladislavom Bognarom i Karmen Ratković. Mislim da se taj priručnik i danas koristi na nekim fakultetima i u školama.
Poslije okruglog stola, povodom 15 godina osnivanja ARK-a, izjavila si sljedeće: “Kad sam se uključila u rad ARK-a mi smo mislili da gradimo alternativne institucije. Mislim da u tome ipak nismo uspjeli.” Zašto misliš da u tome niste uspjeli? Mlađim generacijama aktivista jasno je da je ARK bio važan za razvoj velikog broja nevladinih udruga i organizacija za razvoj civilnog društva koje postoje i danas. Na neki način ARK je razbacao sjemena aktivizma u različitim smjerovima i područjima, u osnivanju nekih organizacija poput Centra za ženske studije sudjelovala si i sama.
Naravno, kad tako postaviš stvari, kad pogledaš koliko danas ima organizacija i inicijativa koje svoje korijene vuku iz ARK-a, onda ne izgleda primjereno govoriti o neuspjehu. Moguće je da je pretjerano govoriti o nekom kolektivnom neuspjehu, možda je riječ naprosto o mojim sasvim osobnim razočaranjima. Ponekad bih radije da sam u to vrijeme više pisala, a manje da sam se bavila organizacijskim peripetijama kao što su međuljudski odnosi (ili ne-odnosi) ili pronalaženje novca za stanarine, kasnije i za plaće. No, pazi, Centar za ženske studije ne treba smatrati organizacijom koja je proistekla iz ARK-a. Njegovi su korijeni u ženskim organizacijama iz osamdesetih, a samo neke među njima, to jest neke od žena koje su u njima sudjelovale, bile su i među osnivačicama Centra za ženske studije 1995. godine.
Osim “Neispričane povijesti” koja je izišla povodom dvadesetogodišnjice ARK-a, za povijest aktivizma devedesetih, posebno feminističkog aktivizma, nezaobilazne su i knjige Aktivistkinje – kako opismeniti teoriju i Žene obnavljaju sjećanja. Ako se dobro sjećam, moja procjena značaja mirovnog i feminističkog aktivizma u prilozima koje sam dala za te dvije knjige nešto je optimističnija. Vrlo sam svjesna da me je cijelo to razdoblje u bitnome oblikovalo, da sam izborima koje sam u to vrijeme napravila postala osoba kakva sam danas. Čime sam nekad više, a nekad manje zadovoljna. U svakom slučaju, drago mi je čuti da mlađe generacije aktivista i aktivistica uzimaju u obzir ono što smo mi radili devedesetih.
I danas tvoja mejl adresa je na zamir.net-u, je li taj “suvenir” nostalgični podsjetnik na “nježne godine” tvojeg aktivizma?
Da, još uvijek čuvam tu adresu iako već nekoliko godina povremeno moram objašnjavati da ne radim za Zamir, nego da je riječ o zaostatku iz vremena kad domene nisu bile nužno vezane uz mjesto gdje radite, da je u to vrijeme nastavak “zamir.net” bio isto što je danas, na primjer, “gmail.com”. Stvarno je krajnje vrijeme da promijenim adresu.
{slika}
Iako si bila i ostala aktivistica, u tvojem pisanju nema otvorenog izražavanja ideologije, naklonjenija si propitivanju duševnog krajobraza, tuđeg i vlastitog..
U mom pisanju najčešće nema eksplicitnog zauzimanja nekog ideološkog stava. No, prošlo je sad već prilično vremena otkako je moj aktivizam donekle ustuknuo pred profesionalnim bavljenjem civilnim društvom. Povremeno odlazim na neke prosvjede ili događanja, ali nisam aktivno uključena u njihovo organiziranje. Posljednjih nekoliko godina radim kao konzultantica na projektu tehničke pomoći organizacijama civilnog društva, u zemljama koje koriste pretpristupnu pomoć EU-a. Ali to je jedna druga sfera mog života. Kad je riječ o literaturi, onda sebi dopuštam promatrati stvarnost iz raznih uglova i čuditi se, no ideje koje branim i zastupam kao političko biće ne želim nužno trpati u prozu ili poeziju.
Naravno, neminovno je da svoje osobno iskustvo, svoj mirovni, feministički i LGBT aktivizam, koristim kao materijal u svojim tekstovima. Na isti način na koji koristim i neka druga, sasvim osobna iskustva.
Zašto imam osjećaj da se svih ovih godina ne uspijevaš fokusirano bavit književnošću?
Osjećaj te ne vara, ja se pisanjem bavim ciklički. Relativno sam kasno, da tako kažem – ušla u književnost. Negdje ’95 ili ’96 objavljivala sam u Quorumu, a onda mi je trebalo nekoliko godina da pripremim prvu zbirku poezije. Jednom godišnje bih počinjala pisati roman, ali obično ne bih daleko odmakla. Onda mi je kliknulo da od neuspjelih romana, može nastati nešto drugo i tako su nastale neke relativno uspjele pjesme i kratke priče. Jedna od pjesama koja je tako nastala je “Ulicama grada Mainza,” ona je trebala biti neka vrsta bildungsromana, debitantski romani često su takvi, s motivima skupljenima tijekom nekoliko mjeseci studiranja u Njemačkoj. Imala sam nekih petnaestak kartica, to se vuklo godinama po ladicama i kompjuterima, sve dok se jednom nisam krenula igrati s tekstom, maknula sam višak i ostala je zabavna, relativno uspješna i jezgrovita poezija. Tako se dogodilo i s nekim drugim zapisima.
Shvatila sam da je meni zapravo dosadno fabulirati, da mi je napetije igrati se riječima, a na sličan je način nastajala i ova knjiga proze. Iz većih cjelina sam vadila dijelove, rezala pa lijepila. Ponekad mislim da bih krenula u avanturu svakodnevnog pisanja kad bih našla načina da tako plaćam račune i kredite, pa bih se svakog dana potrudila proizvesti neke tri do četiri kartice teksta, možda bi stvar tako funkcionirala. Ali to je jedan od uobičajenih načina samozavaravanja, kad smišljamo što bismo sve radili da imamo novaca, vremena, ovoga ili onoga… Pa svejedno, čak i kad imamo svega dovoljno, ipak radimo nešto drugo. Trebalo mi je vremena, ali sad sam prihvatila činjenicu da pišem povremeno.
Znaš li ti gdje si u hrvatskoj književnosti? Ili u hrvatskoj poeziji?
Znam da ima nekoliko mojih čitatelja i čitateljica kojima je ono što pišem važno i te me neposredne reakcije raduju i motiviraju. Primjerice, kad sam svojedobno u Novom listu pročitala osvrt Nikice Petkovića na moju knjigu poezije Ako se zovem Sylvia imala sam dojam da me detaljno pročitao, kao nitko do tada. Učinilo mi se da me taj čovjek poznaje na razini na kojoj me ne poznaju ni neki od mojih najbližih ljudi.
Veseli me kad otkrijem da netko doista čita to što pišem, ljetos mi se javila djevojka koja me pitala može li jednu moju pjesmu upotrijebiti za prijemni na glumi, a još više me razveselilo kad sam čula da je primljena. Zateknu me i razvesele neki ljudi s dobrim reakcijama, uljepšaju mi taj dan, no bilo bi pretenciozno razmišljati o vlastitom mjestu u hrvatskoj književnosti. Ako negdje i jesam, onda je to na margini margine.
Prvu knjigu poezije nazvala si Ako se zovem Sylvia, zašto ti je bila važna Sylvia Plath?
Njezina poetika nije kod mene toliko važna, njeno ime se u pjesmi “O rerni i grlicama” pojavljuje kao simbol žene pjesnikinje, a stih “ako se zovem Sylvia” urednici Poezije izabrali su kao naslov ciklusa u kojem je ta pjesma prvi put objavljena. Meni se to učinilo kao odličan naslov za cijelu zbirku. I sad razmišljam o tome da za naslov sljedeće zbirke preuzmem naslov koji su za jedan drugi ciklus izabrali urednici u Quorumu –”Tijela su laka meta.” U jednom životnom razdoblju Plath mi jest bila važna u pokušaju da sebi samoj odgovorim na pitanje što znači biti pjesnikinja, je li moguć nekakav život žene koja piše. Makar, danas je to pitanje pomalo zastarjelo, čini se da danas u domaćoj i stranoj književnosti egzistira priličan broj autorica, no nisam sigurna u kojoj mjeri ta brojnost odgovara njihovoj moći u književnosti.
Feminizam si prakticirala kroz književnost, aktivizam, no kad čitam priče iz knjige imam osjećaj da su kod tebe dominantnije tehnike i učenja budizma, nenasilne komunikacije.
Ne mislim da jedno isključuje drugo. Feminizam s kojim se identificiram zagovara kulturu nenasilja, a nenasilje je jedno od osnovnih načela budizma. U Znam li ja gdje živim crtica je o susretu s jednim od ljudi koji su nas podržavali tijekom devedesetih – Adam Curle, britanski mirovnjak kojem je tada već bilo oko sedamdeset, imao je snage doći nam u posjetu i podučavati nas, usred ratnog kaosa, budističkoj meditaciji, obraćanju pozornosti na trenutak i svjesnost o međusobnoj povezanosti svih živih bića. Povremeno smo sjedili u krugu i meditirali. Činili smo to i terapijski, iznenada vidiš ljude na drugi način, svi su mi ljudi izgledali kao mali vodoskoci iz istog oceana.
Meni je budizam blizak, onoliko koliko ga poznajem. Važno mi je biti ovdje i sada.
Povremeno uspijem u tome, u posljednjih nekoliko godina redovno prakticiram jogu i to mi jako pomaže jer poanta joge je upravo u njegovanju pozornosti na ovdje i sada. Iako, niti u bavljenju jogom nisam se uspjela odlučiti za jedan stil, još uvijek lutam od jedne do druge škole, no bitno je da se cijelo vrijeme vraćam. Više se ne bojim tih pauza i stajanja, nekad bih zbog takvih stvari pala u depresiju.
Imaš dovoljno životnog iskustva za roman, prozni debi si odradila, možda je vrijeme za dulje prozne forme?
Iskustvo nije problem. Znam malo ljudi koji nakon tridesete godine nemaju iskustva barem za nekoliko romana, nisam sigurna da je to najvažniji element, treba znati izdržati duge dane i tjedne bivanja sa samom sobom i nošenja s mišlju je li to što činiš dovoljno dobro. S pjesmama je drugačije, njih najčešće napišem u dahu.
Koje knjige i umjetnički projekti su te posljednjih godina najviše zaokupili?
Volim krimiće poput onih Nade Gašić, čitala sam s užitkom njezine romane Mirna ulica drvored i Voda paučina. Adio kauboju Olje Savičević Ivančević je roman koji mi se jako svidio, rado bih pogledala i predstavu. U ranim formativnim godinama bila mi je važna Družba Isusova, volim Dubravku Ugrešić u Forsiranju romana reke i rečenice glavnog lika iz te knjige koji se žali na skučenost sredine u kojoj živi i jada se da ne može ovdje napisati nešto nalik Na cesti Jacka Kerouca kad najdalje što može doći jest fićom do Virovitice.
Zadnjih godina više konzumiram internet, jest da Facebook nije zamjena za književnost, ali troši vrijeme… Naišla sam nedavno na jako zanimljiv projekt umjetnice Kate Mijatović “Arhiv snova” s kojim predstavlja Hrvatsku na bijenalu u Veneciji. Ona već godinama prikuplja svoje i tuđe snove, to sam i sama već rano počela raditi, to me baš neko vrijeme zgrabilo, imala sam već davno tu ideju da bih postavila svoj vlastiti muzej snova. Pokušat ću ubaciti neke od svojih snova u taj arhiv.
Kada i gdje će se dogoditi promocija knjige “Znam li ja gdje živim”?
Ne znam još, razmišljamo o nekoliko prostora. Kad je riječ o promocijama uvijek se sjetim svoje prve urednice, pokojneNele Milijić. Imala je veliku energiju, u jedno kratko vrijeme okupila je mnogo autorica i autora, a moja je knjiga poezije bila jedno od prvih izdanja kuće Aora. S rijetko viđenom pažnjom i energijom nas je promovirala i trudila se oko nas, biti njenom autoricom bilo je maltene biti kao rock zvijezda. Vidjet ćemo kako će živjeti ova knjiga. Otvorila sam na Facebooku stranicu, polagano je ljudi posjećuju, isprva nisu ni shvaćali o čemu je riječ, mislili su da je riječ o statusu, a ne o naslovu knjige.
