Gledala sam poprilično televiziju dok sam odrastala – puno više nego je gledam sada (isto tako sam se puno više igrala vani i puno više čitala nego sada, pa pretpostavljam da je tada jednostavno bilo više sati u jednom danu). Kad sam bila dovoljno stara da mogu ostati doma sama – pogotovo preko ljeta – gledala sam što god se našlo na televiziji dok bih pekla ili jela ručak ili pak razmišljala koju ću knjigu čitati to popodne. Upravo u to doba otkrila sam kanale na kojima su cijeli dan emitirani nastupi stand-up komičara. I gledala sam ih. Gledala sam ih sve. Poznati ili ne, deseci su se izmjenjivali preko ekrana, najčešće u tri seta, na nečemu kao Premium Blend.
Često su se nastupi ponavljali, pa bih ih pogledala i po nekoliko puta te sam tijekom vremena shvatila da nekoliko komičara ima zajedničku temu – žalili su se o ženama. Jako puno. Žene su napravile ovo, žene su napravile ono i zar ne mrziš kad žene naprave to? “Oh”, pomislila sam tada u sebi. “Ovo je nešto poput… vodiča. To su stvari koje ja ne bih trebala raditi.” To je bio prvi put – ali ne i posljednji – da sam si pomislila, “Pa, ja ne želim biti jedna od tih djevojaka.”
Jedna od tih djevojaka. Sa svojih – skromnih – dvanaest godina, nisam htjela biti jedna od tih gubitnica, mlakonja, koje vole cipele i shopping i ružičasto i vrpce… jer te su djevojke bile dosadne. Te djevojke su bile problematične. Muškarcima. Bile su dosadne muškarcima. I s dvanaest, nisam baš imala kapaciteta shvatiti da ti ljudi na pozornici nisu predstavnici svih muškaraca svugdje. Moje kućanstvo se sastojalo od moje mame, tate i mene – nisam imala braće i nisam znala način na koji odmjeriti koliko to što ti komičari govore ima veze sa stvarnim svijetom. Koliko sam ja znala, to su bili važni savjeti koje sam trebala zapamtiti za doba kad ću biti dovoljno stara da mi te stvari budu važne.
Završila sam internalizirajući mnogo toga, i u ovom trenutku ne volim shopping… jer stvarno ne volim shopping. Ne mogu stajati u gužvama, a isprobavati gomilu stvari je iscrpljujuće… dovoljno razloga koji nemaju nikakve veze s nekim nasumičnim komičarem kojeg sam gledala kad mi je bilo dvanaest. No tada je ipak puno toga krenulo. Kad sam počela izlaziti na spojeve imala sam listu stvari na umu o tome tko ja ne mogu biti ili o tome tko ne bih trebala biti. I kao što sam rekla, sada jednostavno jesam tko jesam, svim predrasudama unatoč, ali i dalje mislim kako je važno istražiti kako sam do toga došla. Nisam htjela biti jedna od tih djevojaka. (Iskreno, još uvijek mrzim ružičasto, ali bez ikakvog svjesnog razloga. To bi mogli biti ostaci iz doba o kojem pričam, pošto mi ništa od te boje nije uvredljivo, ali moje izbjegavanje ružičaste graniči s prisilom).
Imam prijateljicu koja se žestoko protivi ljudima koji kažu kako nisu jedni od tih feminista/kinja. Guranje sebe daleko od riječi i uzroka iza njih, kaže, služi samo da oslabi bazu feminizma i što ona predstavlja, umjesto da je ojača. Mislim da je ona u pravu, ali sama sam u više navrata bila kriva jer sam oklijevala koristiti riječ “feministkinja” kako bih se opisala. Ta riječ je toliko stigmatizirana – i bez obzira na to što se slažem sa “zajebi stigmu, feminizam nije ružna riječ”, znam da sam više puta pokušala postaviti ogradu između sebe i riječi “feminizam” jer sam željela da moja publika na osobnoj razini shvati što pokušavam reći, a ne da si to filtriraju kroz “oh, ona samo priča o ženskim stvarima” leće.
Je li je to loše? Ili je samo taktično? Iskreno, nisam sigurna, i ako to znači da me se može kritizirati, prihvatit ću to. Kako god bilo, ostaje činjenica da osjećam kako moram uokvirivati svoje riječi kako bih taknula nekoga i to je dio problema – ako ne i njegova bit.
Moj cimer ima teoriju da problem s riječima eng. “feminist” i eng. “feminism” su njihovi sufiksi “-ist” i “-ism”. U našem kolokvijalnom govoru, predlaže, taj sufiks se skoro isključivo povezuje s negativnim stvarima ili formama vrhovne vlasti. “Rasist” i “supremacist”, konkretno. Radi toga, sama riječ radi sebi štetu, pošto izaziva defenzivu. Ovo je fascinantan pristup, i premda se baš i ne slažem s njime (posebice nakon brze Google pretrage koja odmah pobija dokaze o teoriji da je “većina riječi koja završava na –ist negativna”), ako ništa drugo čini interesantan misleni eksperiment – da li bi imali bolju reakciju kad bi se feminizam zvao nekako drugačije? Da li bi bilo jednostavnije razgovarati s ljudima i objasniti im jednostavne ideje? Da li bi se tada naše ideje manje odbacivale bivajući opisane kao “ženske stvari” i “ljute stvari”?
Kako god okrenuli, odvajanjem od drugih žena kako bismo bolje izgledale muškarcima, zapravo škodimo sebi. Da je to izvrstan plan pokazuje vrsta muškaraca koja će nas pokušati udaljiti od naše samostalnosti i postaviti u zamišljene uloge. Ako tako nastave, dobit će rezultate koje žele, jer gle, ova djevojka se potpuno slaže s nama.
Kad sam početkom svojih dvadesetih bila u svom rodnom gradu, razgovarala sam s prijateljem iz srednje škole. On je ulazio u poduzetničke vode i govorio mi je, s još dva frenda, kako njihova tvrtka ima samo jedno tvrdo i brzo pravilo – neće ulaziti u posao sa ženama poduzetnicama. “Žene su lude”, objasnio je jednakim tonom glasa kojim bi objasnio i da je trava zelena i da je vatra vruća. Naravno, ja sam imala instantnu i glasnu reakciju na to.
“Da, jesu! Točno znam na što misliš!”
Uh…
Jer ja nisam jedna od onih djevojaka, sjećate se? Ja sam bila kul. Osvojila sam ga jer sam bila fenomenalna. Ili je moje samopouzdanje tada bilo u stanju u kojem se nisam mogla prepirati, jer tada ne bih bila toliko kul (i on bi mogao pomisliti kako sam i ja ipak jedna od onih djevojaka).
Taj razgovor mi se urezao u pamćenje, ne zato što je to bio prvi put da sam tako nešto rekla, nego se sjećam “Šališ se?” osjećaja ispod svoje verbalne reakcije, i to je za mene bilo nešto novo. Čak i dok sam se slagala s onime što je on govorio, odjednom sam bila jako sigurna da ne želim biti u njegovoj blizini. Moguće da je to bio i zadnji put da sam ga vidjela.
Ne mislim da je moj srednjoškolski prijatelj htio mene ili bilo koga udaljiti od naše samostalnosti – iskreno govoreći, kladila bih se da je on samo ponavljao nešto što je netko na poslu iznio – ali ipak je, namjerno ili ne, podržao stav koji promiče nasilničko ponašanje stavljajući određeni princip na prijestolje: žene su manje vrijedne. Ako se kreće od toga, lako je zaključivati da bi se one trebale ponašati kako se muškarcima sprdne. Jer su one manje vrijedne od njih.
Ograđujući se (kao ne jedna od tih djevojaka), ono što zapravo govoriš je “Ali ja nisam manje vrijedna”, kad ono što zapravo želiš reći je da niti jedna od nas nije manje vrijedna.
Jedna od tih djevojaka, jedna od tih feministkinja, jedna od tih bilo kojih – nitko sebe ne identificira tako. Stoga tko god da jesi i što god da predstavljaš, sjeti se da odvajanje od grupe može biti brz način samoobrane, ali fokusiranje na grupu kao cjelinu – i naglašavanje da nitko nije manje vrijedan – je jedini način da se postigne bilo kakav trajni napredak.
Prevela i prilagodila Nataša Vajagić