Wikipedija je odlučila da Amerikanke koje pišu romane ne pripadaju u kategoriju nazvanu Američki pisci već ih je svrstala u spolno određenu podkategoriju zvanu Američke spisateljice. U redu, nije to učinila baš Wikipedija. Ona je platforma, a ne cjelovita jedinica i razgovarati o njoj kao o vlasniku jednog korporativnog uma isto je kao vjerovati da je Facebook feed pažljivo odabrani uradak jednog urednika. Možda je točnije reći da su određeni ljudi iza Wikipedije odlučili organizirati fikciju tako da ostave žene izvan nje.
Tekstom Amande Filipacchi u New York Timesu započela je ozbiljna rasprava na stranici o kategoriji Američkih pisaca, a urednici pokušavaju pronaći rješenje za ovo pomno promatrano pitanje. Nekolicina brani ovu podjelu kao neutralnu odluku kojoj je cilj smanjiti neodrživo ogromnu kategoriju, ali većina uključenih smatra da je na djelu seksizam: po ovakvom sistemu poretka muškarci su standardni primjerci ljudi, a žene podskup. Jedan od prijedloga bio je i taj da se doda kategorija Američki muški pisci, ali je naišao na prigovor da bi onda roditeljska kategorija sa piscima koji se nisu izjasnili ni kao muški ni kao ženski, bila čudnovata uska grupa kao predstavnica književnosti jednog naroda.
Spol nije filter samo u Americi. Pogledala sam kategoriju Viktorijanski pisci i tamo postoji samo jedna podkategorija: Viktorijanske žene romanopisci. Neke žene izborile su pravo i zauzele mjesto u glavnoj kategoriji, ali neke nisu – uključujući George Eliot. George Eliot, jedna od najboljih spisateljica i najviktorijanskija od svih viktorijanskih pisaca, zamotana je u žensku zavisnost književne povijesti. Naravno, nema straha da bi ovakva izopačena klasifikacija zadesila Hardyja ili Dickensa. Kategorija Viktorijanski muški pisci ne postoji jer biti muškarac se smatra neutralnim u ovom sistemu. Čini se kao da se još nismo otresli onog seksizma zbog kojeg je Mary Anne Evans objavila Middlemarch pod muškim pseudonim, zar ne?
Problem nije samo u Wikipediji koja kategorizira i nisu samo pisci kategorizirani. Živimo u svijetu gdje se sve bjesomučno sortira linijama roda. Kao roditelj s feminističkim pretenzijama, bila sam diskretno šokirana vidjevši svoje dvoje djece (jedan dječak, jedna djevojčica) koji su također počeli rodno odvajati stvari. Na primjer, ispalo je da su puloveri muška stvar, a kardigani ženska stvar i nikakvo nagovaranje nije ih moglo uvjeriti da su počinili rodnu izdaju na pletenini. Osjetila sam se pomalo šokirano i izdano što su se moja djeca okrenula protiv mojih principa – sve dok nisam stala i razmislila.
Možda ne volim uvijek svoje mjesto u rodno binarnom sistemu, ali zaisgurno ne želim biti izvan njega. Kroz svoju odjeću, šminku i način ponašanja svaki dan radim stotinu malih stvari koje naglašavaju moju odanost ženstvenosti. I ja se razvrstavam – skoro svi do jednoga to radimo. Takvo sortiranje nije osobito zlonamjerno samo po sebi, osim po tome što ima tendenciju širenja i tada postaje neka vrsta sudbine. U svemu tome postoji i hijerarhija. Načula sam svoju kćer kako podrugljivo opisuje svoju prijateljicu iz razreda kao “ženskastu djevojčicu koja samo voli stvari za djevojčice-djevojčice-djevojčice-djevojčice-djevojčice.” Znači, ako pravilno ne usvojiš svoj rod, imaš traumu, a ako imaš previše ženstvenosti, bit ćeš ismijana.
Ovaj način razmišljanja – muško kao mainstream, žensko kao jedan mali podskup – doveo je do žamora protiv uvrštenja Hilary Mantel u uži krug za Žensku nagradu za fikciju 2013. Osvojila je već dvije Booker nagrade, zašto bi se onda još natjecala sa ženama? Već se dokazala kao pisac bez ikakve rodne oznake. U uspjehu gubi svoj spol. Ako prigovaram Wikipediji što je načinila posebnu kategoriju za žene koje pišu romane, možda bih trebala prigovarati i nagradama koje rade to isto – to i radim, odnosno, prigovaram potrebi da one postoje.{slika}
Nagradu Booker dobilo je dvostruko više muškaraca nego žena, i odbijam vjerovati da je to zato što su muškarci dvostruko talentirani. Dok se tu ne ostvari jednakost, Ženska nagrada obavlja tužno potreban posao slavljenja ženskih autora. Samo njeno postojanje možda produljuje njenu potrebu za postojanjem, ali ipak se ne mogu domisliti boljeg odgovora na sveprisutni seksizam osim isticanja da žene jesu, a da kultura koju stvaramo je na kraju bitna. Ta kultura nije bitna samo unutar rodnih granica, a dok sortiramo i sortiramo sve dok i sebe nismo sortirali u odvojene sfere, tko zna koliko će odličnih spisateljica biti posortirano i koje neće uspjeti kao pisci samo zato što imaju etiketu “žena”.
Prevela i prilagodila Ljiljana Žegrec
