U petak, 21. lipnja, u Književnom klubu Booksa održana je sedma, a ujedno i zadnja, Roza Hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride. Tema ove Roze hipnoze prigodno je bio nedavno održan Zagreb Pride i njegov utjecaj na LGBT, ali i širu društvenu zajednicu, kako se sam Pride mijenjao kroz godine, tko su ljudi koji su omogućili njegovo održavanje i slično.
Gosti i gošće ove tribine bili su Ana Brakus, članica Organizacijskog odbora Povorke ponosa, Bruno Šimleša, sociolog i autor bestselera “Ljubavologija”, Karla Horvat Crnogaj, urednica queer.hr i nekadašnja organizatorica Povorke ponosa, novinarka Barbara Matejčić i politički analitičar Davor Gjenero.
Tribina je otvorena retrospektivnim pogledom na prvi splitski Pride 2011. godine, za kojeg je Šimleša rekao kako on označava prekretnicu za hrvatsko društvo po pitanju LGBT aktivizma jer se onda shvatilo da se radi o borbi za ljudska prava, a ne samo prava LGBT osoba. Upravo zbog toga su danas u toj priči i ljudi koji ranije nisu bili aktivni niti zainteresirani za aktivizam. Naglasio je kako se protiv nazadnjačkih vrijednosti uvijek treba boriti, a Povorka označava upravo to. Na njega se nadovezala Matejčić koja je istaknula kako je u splitski Pride ugrađeno sve što se prethodnih godina događalo na zagrebačkim Povorkama te da se “u Splitu od te godine puno toga promijenilo zbog zagrebačkih iskustava koja su potaknula takve promjene”.
Gjenero se osvrnuo na važnost prisutnosti političkih ličnosti na Prajdu, kao što je ove godine bio gradonačelnik Splita u splitskoj Povorci. Naveo je kako promjene u samom Prajdu utječu i na političke promjene, no da građansko društvo svejedno mora zadržati određenu distancu prema političarima u tom kontekstu. Unatoč tome, gradonačelnik na čelu Povorke svakako jest važna manifestacija promjene društva i politike. U Zagrebu to ne možemo očekivati jer sadašnji gradonačelnik ne stoji uz bok građanskom društvu i ne smatra njihovu borbu svojom. No ipak, zagrebački Prajd uspio je uspostaviti tradiciju postepene promjene društva i pokazati političkim elitama pragmatične probleme LGBT zajednice.
Horvat Crnogaj se nadovezala na to rekavši kako su se kroz godine postojanja Povorke pokazale brojne promjene, ali se istovremeno i ogolila mržnja koja je i dalje sveprisutna u društvu, tako da vidljivost raste u oba smjera. Jedna od ključnih razlika između prvog i posljednjeg splitskog Prajda jest i promjena vlasti i njihovo pozicioniranje spram LGBT tematike, što je vrlo važno, osobito u jednom konzervativnom gradu poput Splita.
Što se same organizacije ovogodišnje Povorke ponosa u Zagrebu tiče, Brakus je istaknula kako su svi ljudi koji su sudjelovali karakterno vrlo različiti, no svima im je bila zajednička želja da naprave super Pride. Velika količina predanosti i zajedničkog rada je ono što smatra najbitnijim u cijeloj priči. OOPP (Organizacijski odbor Povorke ponosa) uz to ima i emancipatorski učinak jer pozitivno utječe na stavove ljudi, oslobađa ih straha i potiče da se aktiviraju u pitanjima koja ih se osobno tiču. Također je navela kako je nedavna referendumska inicijativa osvijestila ljude i razotkrila ozbiljne probleme s kojima se susrećemo i protiv kojih se potrebno pokrenuti i poduzeti konkretne korake, u čemu Pride ima bitnu ulogu.
Po pitanju aktivizma, Brakus je navela kako se ljudi inače teško prijavljuju na volontiranje, no ova specifična situacija u hrvatskom društvu potaknula je veći broj ljudi nego inače. Za nju je sudjelovanje u organizaciji nešto što radi zbog sebe same, zbog čega se osjeća bolje jer zna da radi nešto dobro za sebe, a pritom ne čini ništa protiv drugih. Horvat Crnogaj se nadovezala rekavši da su se ljudi danas spremniji uključiti jer je i sama zajednica snažnija i sve više integrirana u svojim ciljevima.
Šimleša se osvrnuo i na mišljenje koje prevladava u javnosti o Povorci kao o nekoj razvratnoj manifestaciji, iako je očigledno da kod nas nije tako. Rekao je kako je za njega to glupa ideja koja nema nikakvu logičku podlogu te da je to mišljenje ljudi indoktriniranih nekim idejama koje nemaju uporište ni u stvarnosti niti u zdravom razumu. Naglasio je kako se potrebno obratiti “onima u sredini”, koji nisu upućeni u tematiku i koje je nužno educirati da je to i njihova borba. Sama LGBT zajednica već sve to zna, a fanatike treba jednostavno zanemariti jer niti im je moguće promijeniti mišljenje niti su uopće vrijedni pažnje. Horvat Crnogaj je dodala da ljude najviše iritira u samoj Povorci to što je šarena i vesela jer “valjda ako nemamo izraze mržnje na licu dok hodamo gradom, nemamo ni stvarne probleme”.
