Ovo bi mogao biti najmanje prihvatljiv oblik diskriminacije, ali činjenica je da ne vidim na televiziji ili u filmovima ljude koji izgledaju poput mene.
Htjela bih pričati o nečemu što nazivam “ružnoćom”. To je oblik diskriminacije o kojem se rijetko govori, oni koje se na taj način diskriminira su potpuno nedužni, a takva diskriminacija je neovisna o spolu, rasi, godinama i seksualnoj orijentaciji. Riječ “ružno” je ružna. Izgovorno mi se sviđa, što bi trebala objasniti.
Ružna sam i ponosna na to.
Postoji velika razlika između “biti privlačan/na” (što je veoma subjektivno) i “dobro izgledati” (što je opet subjektivno, ali u manjoj mjeri).
Ljudima je vrlo neugodno ako se opišete kao “ružni”. Društvena norma nalaže da ljudi moraju odgovoriti u Pavlovljevom stilu s “Ne, prekrasan/na si”. I onda postane čudno.
Činjenica je da ne vidim ljude u časopisima koji izgledaju poput mene. Ne vidim ljude poput mene da igraju glavnu ulogu u romantičnim filmovima ili imaju ljubavni život. Ljudi na televiziji i u filmovima koji ne izgledaju dobro rijetko su kad opisani kao oni koji se seksaju, uživaju u seksu, seksaju se s ljudima koji dobro izgledaju i koji zbog toga ne požale ili imaju zdrav stav prema seksu.
Ali znate što? Ja imam seksualni život. I seksala sam se sa zaista zgodnim muškarcima. Ne zato što su oni meni činili uslugu. Ne zato što su mislili da je to dobrotvorno djelo. Ne zato što su bili pijani ili su izgubili okladu. Već zato što smo se jedno drugom sviđali.
Sada, u svojim tridesetima, nakon mnogo godina borbe s osjećajem neadekvatnosti, shvatila sam da je estetska ljepota samo vrh velikog i privačnog ledenjaka.
Štoviše, zahvalna sam. Volim svoje nepravilno tijelo i svoje smiješno lice. Također sam naučila cijeniti prednosti toga što nisam estetski preprivlačna. To uključuje:
1. Znam da prijatelji žele provoditi vrijeme sa mnom, a ne samo s glamuroznim dodatkom.
2. Imam čvrstu i posebnu osobnost zbog čega se nikad nisam oslanjala na to kako izgledam da bi stekla prijatelje.
3. Ne bulje u mene na ulici niti me pipaju u kafićima.
4. Ne brinem se oko “gubitka svog izgleda”. Pritisak, osobito na ženama, da ostare bez da zapravo stare je apsurdan. Mora da je jako teško biti izuzetno privlačna osoba i iskorištavati to u svoju korist i onda promatrati kako to nestaje sa svakim treptajem.
I dalje mislite da ružnoća nije nešto? Mogla bih dati nebrojeno puno primjera. Evo jednog. Nedavno, prijatelj je ovo objavio na Twitteru:
“Moja reakcija kad shvatim da je ponedjeljak slična je reakciji kada bi me ne-tako-zgodna cura odabrala na školskom plesu.”
Pogodi što? To što se sviđaš nekome ružnome ne utječe na tvoju privlačnost. Bez obzira smatraš li da su privlačni ili ne, to ne utječe na činjenicu da ti to laska. Isto kao što kad se sviđaš nekome druge rase, ne utječe na tvoju rasu. Da bi stvar bila bolja, osobno tog prijatelja ne smatram ni približno privlačnim. Što je gore od toga da se sviđaš ružnoj djevojci? Ružna djevojka kojoj se ne sviđaš. Ha!
Da sam “lijepa”, pitam se, bi li se i dalje bavila stand-up komedijom? Je li se lakše smijati nekome sa smiješnom facom? Da sam predivna za gledanje, možda bi to odvlačilo pozornost s onoga što govorim?
Mnogi kritičari opisuju moj nastup kao “samoumanjujući”. Moj komični alter ego je, kao i kod većine komičara, pretjerana verzija mene. Da, opisujem se kao neurednu i situ života, ali to su kvalitete koje volim kod sebe. Samo drugi mogu pretpostaviti da time sebe umanjujem. “Kako uopće može reći takve stvari bez da samu sebe degradira?” Pa, jednostavno mogu.
Usput, volim biti ja, jednako koliko bilo tko drugi voli biti svoj. I to je, ne uvijek, ali većinu vremena, dovoljno.
Prevela i prilagodila: Tea Stipan
