Pravo na siguran pobačaj, kao i pravo osobe da samostalno odluči hoće li i kada će postati roditelj, stvar je koja se tiče ljudskih, ali i socijalnih prava koja pripadaju svima jednako. Pritom se najveći naglasak stavlja na slobodu izbora, koju politički moćnici i s njima povezane klerikalne organizacije neprestano nastoje osporiti. Na udaru se našao i tzv. medicinski pobačaj, nekirurški način prekida trudnoće, koji se kao alternativa kirurškom prekidu trudnoće pojavio početkom 90-ih godina.
Medicinski se pobačaj definira kao onaj pobačaj koji se odvija pomoću lijekova koji izazivaju prekid trudnoće, po posljedicama sličan spontanom abortusu. Pritom se koriste dva lijeka: mifepristone (poznat i pod nazivom RU-486)/methotrexate i misoprostol. Mifepristone, prvi lijek koji se koristi u induciranju pobačaja, proizveden je u Francuskoj 1988. godine, dok je dozvolu za korištenje u SAD-u dobio 12 godina kasnije. Lijek djeluje na način da blokira progesteron, koji je nužan kako bi se trudnoća održala – bez njega, stijenka maternice puca, cerviks omekša i plod propada. Umjesto njega, moguće je koristiti i methotrexate, koji se u SAD-u koristi od 1953. godine, najprije za tretiranje nekih vrsta raka i reumatskog artritisa, a potom i za induciranje pobačaja.
Najčešće u periodu od 48 sati od uzimanja mifepristona ili methotrexata, uzima se drugi lijek, misoprostol, koji izaziva kontrakcije maternice nakon čega se ona isprazni i time je pobačaj završen. Dva tjedna nakon uzimanja prvog lijeka žena odlazi na pregled kako bi bila sigurna da je trudnoća okončana.
{slika}
Medicinski pobačaj se može izvesti od trenutka kada žena sazna da je trudna i najbolja je opcija u ranom stadiju trudnoće, što obuhvaća period do sedmog, odnosno devetog tjedna trudnoće. Kada se izvodi u navedenom periodu, takav pobačaj nosi nizak rizik od komplikacija – od 95 do 98 posto žena nema problema pri izvođenju pobačaja. Ipak, u manje od jedan posto slučajeva, lijekovi ne funkcioniraju pravilno i embrij nastavlja rasti. Kada dođe do toga, potrebna je vakuumska ili manualna aspiracija za kirurški završetak pobačaja. Nastavak trudnoće u takvim okolnostima ni u kojem slučaju nije opcija jer uzimanje prvog lijeka može izazvati teška oštećenja fetusa ili komplikacije u trudnoći.
Lijekovi koji se koriste za medicinski pobačaj nisu isto što i tzv. pilula za dan poslije, što je česta zabluda. Pilula za dan poslije, ukoliko se koristi unutar 72 sata od nezaštićenog seksa, može spriječiti da do trudnoće dođe, ali ne može prekinuti već uspostavljenu trudnoću. Isto tako, medicinski pobačaj nije isto kao i pobačaj iz medicinskih razloga, koji podrazumijeva prekid trudnoće zbog ugroženog života žene ili sličnih, medicinski opravdanih, razloga.
Medicinski nadzor nije nužan kod induciranog prekida trudnoće lijekovima u ranom stadiju, sve dok je žena dovoljno i pravilno informirana o procesu i zna što može očekivati. Lijekovi korišteni za induciranje pobačaja uzrokuju simptome identične onima koji se događaju u slučaju spontanog pobačaja, koji se pojavljuje u od 15 do 20 posto trudnoća. Inducirani medicinski pobačaj jedan je od najizvođenijih medicinskih postupaka, zbog čega je izuzetno važno da žene za njega znaju i da su im dostupne sve informacije pri donošenju odluke. Ono što medicinski pobačaj prvenstveno razlikuje od kliničkog jest što ne zahtijeva operaciju i potencijalno pruža veću privatnost jer ga je moguće izvesti kod kuće. Međutim, prednosti kliničkog pobačaja jesu to što sam proces kraće traje i manji je rizik od nedovršene procedure, a odluku koji će postupak odabrati svaka žena donosi individualno.
Veliku ulogu u edukaciji žena o mogućnostima koje im se pružaju u slučaju pobačaja ima neprofitna, virtualna zajednica womenonweb.org koja okuplja žene koje su imale pobačaj i individualce/ke i organizacije koji podržavaju pravo na abortus. Na svojoj stranici donose osobne priče žena koje su izvršile abortus, kako bi razbile tabu koji postoji o toj temi, te pružaju pomoć, informacije i savjete ženama koje žele napraviti medicinski abortus. Sve informacije temelje se na znanstvenim istraživanjima koja su dostupna na stranici, kao i na preporukama i savjetima WHO-a.
U zemljama u kojima je porod siguran za žene, jedna od 10.000 žena umre tijekom poroda, dok manje od jedne od 100.000 žena umre radi izvršenja medicinskog abortusa, što ga čini sigurnijim od poroda. Od 1992. godine u Francuskoj je izvršeno oko milijun medicinskih pobačaja uz lijekove mifepristone i misoprostol i nijedan od njih nije rezultirao smrtnim slučajem. Food and Drug Administration (FDA) u SAD-u je 2005. godine objavila studiju o uporabi navedenih lijekova u induciranju pobačaja koja je pokazala da je rizik od smrtonosne sepse kod žena tijekom medicinskog pobačaja vrlo malen (jedna od 100.000 žena), što je jednako broju žena koje umru zbog posljedica spontanog pobačaja. Također, smrtonosne reakcije na penicilin javljaju se jednom od 50.000 do 100.000 slučajeva, što medicinski pobačaj čini sigurnijim čak i od tretmana penicilinom.
Protivnici/e pobačaja tvrde da je medicinski abortus opasan za žene, iako za to ne postoje nikakvi dokazi. Unatoč tome što su komplikacije moguće, kao i kod svakog medicinskog tretmana, medicinski je pobačaj daleko sigurniji od (često ilegalnog) pobačaja u zemljama koje imaju jake restriktivne zakone po tom pitanju – jedna od 279 žena nepotrebno umre zbog nesigurnog pobačaja, dok njih još 30 pati od bolova i drugih posljedica prouzrokovanih takvim postupkom. Cilj protivnika/ica abortusa jest zabraniti bilo kakav oblik legalnog prekida trudnoće, što bi opasno ugrozilo zdravlje i živote žena. Delegalizacija pobačaja neće smanjiti njihov broj, već će samo dovesti do povećanja broja nesigurnih i opasnih pobačaja na crnom tržištu. Prema podacima WHO-a, 20 milijuna od 42 milijuna abortusa koji se izvedu svake godine u svijetu je ilegalno, a samim time i opasno, pa od posljedica takvog pobačaja umre 47.000 žena godišnje. Smrt uzrokovana nesigurnim pobačajem može se spriječiti i izbjeći, i to tako da se pobačaj učini legalnim i dostupnim.
Vrijeme je da pobačaj postane dostupan svakoj ženi, neovisno od njenoj dobi, rasi, prihodima ili geografskoj lokaciji, i upravo u tome medicinski pobačaj ima veliku ulogu. On se ističe kao zadovoljavajuća alternativa za reduciranje smrtnosti od komplikacija koje mogu proizaći iz invazivnih procedura na mjestima gdje je pobačaj zabranjen.
U Hrvatskoj medicinski pobačaj pomoću lijekova nije dostupan, a ono što se najčešće pogrešno podrazumijeva pod tim terminom jest legalno inducirani kirurški zahvat pobačaja. Unatoč tome što je pobačaj kod nas legalno dopušten, sve ga je rjeđe moguće legalno obavljati zbog ‘prigovora savjesti’, a sve češće u privatnim klinikama gdje takvi ‘prigovori’ netragom nestaju, često kod istih tih liječnika/ca. Dok se njih neprestano poziva na prigovor savjesti, ženama se ne dopušta to isto pravo, te ih se prisiljava da protiv vlastite volje i savjesti zadrže trudnoću. To što žene uživaju manja reproduktivna prava jest pokazatelj subordinacije žena u svim sferama društva, ali i privatnog života, što se temelji na duboko ukorijenjenoj spolnoj i rodnoj diskriminaciji.
Danas se sve više nastoji nametnuti politika prekida trudnoće koja suprotstavlja reproduktivna prava žena ‘pravu na život’ fetusa, čime se ženama nastoji uskratiti pristup temeljnoj zdravstvenoj potrebi – kontroli fertilnosti. Time se brane ‘prava’ embrija nauštrb prava trudne žene, što je jasni pokazatelj da žensko zdravlje kod nas, ali i u drugim zemljama u kojima vladaju iste prilike, nije prioritet. Međutim, još je Međunarodna konferencija o stanovništvu i razvoju iz Kaira 1994. godine utvrdila vezu između ljudskih i reproduktivnih prava. Opća deklaracija o ljudskim pravima, kao i brojne druge deklaracije i dokumenti koji se bave tom tematikom, jasno i precizno odbacuju tvrdnju da ljudska prava počinju od začeća ili bilo kojeg drugog trenutka prije samog poroda. Isto tako prepoznaju da su ženino pravo na život i druga ljudska prava ugrožena kada su restriktivni zakoni o pobačaju na snazi. Pravo na željeno majčinstvo i time odluka o prekidu (neželjene) trudnoće integralni su dijelovi temeljnih ljudskih prava, što ima prvenstvo nad tvrdnjama koje se tiču zaštite fetusa.
Glavni protivnik prava na pobačaj i dalje ostaje Katolička crkva koja pobačaj smatra ubojstvom i smrtnim grijehom, no nije uvijek bilo tako. U doba najranijeg kršćanstva rani pobačaj nije smatran nijednim od navedenog, dapače, abortus je bio dopušten do trenutka animacije fetusa, što je događa 40 dana nakon začeća. Naravno, i Crkva je s vremenom promijenila svoje stavove kako bi bolje služili njihovim ciljevima, pri čemu je njihov cilj očigledno preuzeti vlasništvo nad ženskim tijelom i ljudskim životom. Nije potrebno naglašavati da i pro-choice aktivisti/kinje pobačaj smatraju negativnom pojavom u društvu koju treba suzbijati, ali ne restriktivnim zabranama, već sustavnom edukacijom i prevencijom.
Restriktivne mjere koje se predlažu u slučaju abortusa nikako ne mogu biti racionalno rješenje jer ne mogu iskorijeniti problem neželjene trudnoće. Stavljanje pobačaja izvan zakona ne rješava problem zaštite života, već ga dodatno povećava, i to je temeljna činjenica koju društvo mora usvojiti. Nijedna osoba nema pravo podrediti drugu na način na koji neželjena trudnoća može podrediti ženu. Žensko tijelo nije ni crkveno ni državno vlasništvo i apsolutno nitko nema pravo raspolagati njime osim žene same. I za to pravo se ne smijemo nikad prestati boriti.
