“Jedna od tri žene i jedan od pet muškaraca bit će seksualno zlostavljane/i. S obzirom da je za navedene zločine manje izgledno da će biti prijavljeni policiji, statistike nikada nisu u potpunosti točne. Petnaest od šesnaest silovatelja nikada neće provesti niti dan u zatvoru. Svake dvije minute u SAD-u netko je žrtva seksualnog napada”, riječi su ovo 21-godišnje studentice fotografije u New York Cityju, Grace Brown, autorice Projekta Unbreakable, nastaloga 2011. godine.
Projekt je nastao s ciljem pomoći i osnaživanja žrtava seksualnog nasilja, a sama ideja o pokretanju Projekta nastala je nakon što je autorici Grace Brown bliska prijateljica, između ostalih, prenijela vlastito potresno iskustvo seksualnog zlostavljanja.
Prvotna ideja projekta Unbreakable bila je da ostane skroman, te da na jednostavan način poveća svjesnost o problemima s kojima se suočavaju žrtve seksualnog nasilja, kao i da potonjima pomogne u procesu iscjeljenja kroz umjetnost. No, od samoga pokretanja Projekt je predstavio više od 2.000 ispovijesti žrtava silovanja, koje su slikane držeći u rukama poster s ispisanim porukama svojih napadača prije, tijekom ili nakon seksualnog napada.
Fotografiranje ljudi koje je autorica Grace poznavala, preraslo je u ogromni iscjeliteljski projekt. Ubrzo su joj počeli pristizati e-mailovi zahvale, javljale su joj se žrtve nasilja koje su željele da ih se fotografira, ili su, u slučaju velike prostorne udaljenosti, slale/i vlastite fotografije s posterima. S obzirom na veliki broj pristiglih fotografija, pokrenuta je i stranica na Twitteru i Tumblru.
Grace ističe kako je shvatila da na ovaj način može pokrenuti promjenu u svijetu u kojemu se seksualni napadi smatraju sramotnima, te koji se, u većini slučajeva, drže u tajnosti. Upravo u tome je veličina projekta Unbreakable – ‘ljudi su se konačno počeli otvarati’, ističe Grace, ‘upotrebljavajući snagu riječi koje su nekada bile iskorištene protiv njih’.
Većina tih riječi i poruka s kojima su žrtve silovanja izašle u javnost (bez obzira pokazale svoje lice ili ne) iznimno su potresne i šokantne, primjerice (radi vjerodostojnosti iskaza, potonji su preneseni na izvornom jeziku):{slika}
“It’s your fault… This is what happens when you’re this pretty.”
“It’s supposed to hurt. I can’t enjoy it if you keep crying.”
“Stop pretending that you are a human being.”
“The only time I don’t want to kill myself is when I’m fucking you.”
“It’s your duty as my girlfriend.”
“You would look a lot cuter choking on my dick.”
I još mnoge druge…
Također, iščitavajući poruke na posterima, koje su silovatelji izgovarali svojim žrtvama, nemoguće je ne uočiti sličnost s ovoljetnim hitom Robina Thickea – Blurred Lines (Zamagljene linije). Tekst pjesme govori o svojevrsnom međupodručju između konsenzualnog seksa i silovanja. Slike žrtava silovanja Projekta Unbreakable, stavljaju pjesmu u kontekst stvarnoga života.
Primjerice, Thicke pjeva ‘I know you want it’ – fraza je to koju su mnoge žrtve silovanja navele u Projektu, a koju su izgovarali silovatelji kako bi opravdali svoj čin. Nadalje, u tekstu pjesme Blurred Lines, kao i na slikama Projekta, stoji ‘You’re a good girl’, pretpostavljajući da dobra djevojka neće pokazati svoje uzajmane želje (ako iste postoje). To je još jedan dokaz da djevojka želi seks: za dobre djevojke, tišina je pristanak, a ‘ne’ zapravo znači ‘da’.
Nazivanje odrasle žene ‘dobrom djevojkom’ dovodi se, u ovom kontekstu, u vezu s dihotomijom djevica/kurva. Dakle, u pjesmi Blurred Lines, implicira se da s obzirom da žena ne odgovara na muškarčeve seksualne ponude, koje su naravno, neodoljive, to indicira da žena prikriva svoje seksualne želje pod fasadom nezainteresiranosti.
Riječi ‘Do it like it hurt, do it like it hurt, what you don’t like work?’, sugeriraju da bi žena trebala uživati u bolnom seksu, dok opet njezine želje i potrebe nisu bitne. Također, kod seksualnog napada ne radi se o seksu, već o fizičkoj i emocionalnoj demonstraciji moći. Tu se , zapravo, radi i o okrivljavanju žrtve. Ako žena pleše s muškarcem, želi spavati s njm; ako nosi kratku suknju, traži to; ako mu se, pak, smije – želi to. Ne, naravno. Ples, odjeća ili smiješak, ne upućuju na pristanak, iako silovatelji čvrsto vjeruju u suprotno.
Žene, prema pjesmi Blurred Lines, žele biti tretirane loše: ‘Nothing like your last guy, he too square for you. He don’t smack your ass and pull hair like that’. U ovoj mizoginističkoj fantaziji, žena ne želi tipa koji će se prema njoj odnositi kao prema ljudskom biću, i s poštovanjem, već bi radije bila degradirana i zlostavljana radi muškarčeva zadovoljenja i zabave – baš poput žena koje plešu polugole u spotu pjesme.{slika}
‘Najbolji’ dio necenzorirane verzije pjesme Blured Lines jest rečenica: ‘I’ll give you something to tear your ass in two’. Koji je bolji način pokazivanja ženi tko vodi glavnu riječ od nasilja i nekonsezualne sodomije?
Konačno, glavna misao Thickeove pjesme jest muškarčeva želja i dominacija nad ženinim osobnim seksualnim prostorom. Rigidna definicija maskuliniteta označava nesposobnost muškarca za prihvaćanjem činjenice da njegovi potezi nisu uvijek dobrodošli. Umjesto tretiranja žene kao ljudskoga bića te poštivanja njezina subjektiviteta, ona je degradirana na ulogu živuće seksualne lutke čije se postojanje niječe, osim u slučaju zadovoljenja muškarčevih potreba.
U parodiji Thickeove pjesme, autorice Melinde Hugh – Lame Lines – tekst ide: “You think I want it/ I reall< don’t want it/ Please get off it.” The Law Revue Girls i njihova Defined Lines, o čemu smo već pisale, Thickeu odgovaraju: ‘‘Yeah we don’t want it/ It’s chauvinistic/ You’re such a bigot.” Rosalind Peters, pak, uzvraća riječima: “Let’s clear up something mate/ I’m here to have fun/ I’m not here to get raped.”
Ne postoje ‘zamagljene linije’. Postoji samo jedna linija: pristanak.
Odsutstvo pristanka jest zločin.
