Ono što je nekada zvučalo kao nedosanjani feministički san – poput ženske većine u parlamentu – sada je realnost u Ruandi.
Prva izvješća o parlamentarnim izborima provedenim prošlog ponedjeljka pokazuju kako sada žene zauzimaju gotovo 64 posto mjesta, a ta je brojka 1994. godine, prije genocida, iznosila samo 18 posto.
Zapravo, diljem Afrike žene su postigle značajne uspjehe: upravo je ženski pokret jedan od najuspješnijih društvenih pokreta u Africi posljednjih godina, posebice u politici i zakonodavstvu. Malavi i Liberija imaju prve ženske predsjednice, a početkom ovog mjeseca i Senegal je izabrao svoju prvu žensku predsjednicu vlade, Aminatu Touré. Osim toga, prvi put u povijesti Afričke unije na njezinom čelu sada je žena. Afričko snažno naslijeđe ženskih liderica izuzetna je pozitivna stavka u razvoju ovog kontinenta.
Zašto se onda zapadnjački feministički pokret tako slabo ugleda na afrički feminizam? Zašto toliko malo pažnje obraća na realizaciju nekada utopističke feminističke fantazije o većinskom ženskom vodstvu u Ruandi u kojoj, od 2008. godine, žene zauzimaju više od polovice mjesta u parlamentu? Feministkinje diljem svijeta provele su desetljeća lobirajući za jednakost u političkom vodstvu, dok je isti taj uspjeh u Ruandi dočekan u ‘glasnoj tišini’
Nevladine organizacije i međunarodne institucije bave se ovim promjenama, što po sebi nije loša stvar, ali kao rezultat, bez feminističke debate, o rodnoj jednakosti u Ruandi bave se u okviru genocida iz 1994. godine u kojem je stradala desetina populacije (800.000 ljudi), većinom muškaraca. Isto tako, rodni disparitet pripisuju kvotnom sustavu Ruande, iako je samo odgovoran za dodjeljivanje 24 od 45 mjesta koje drže žene. I još gore, rasprave prečesto, tipično eurocentristički, impliciraju kako je ženski napredak u Ruandi rezultat usvajanja zapadnjačkih vrijednosti koje zapadnjaci lokalnim ženama pomažu usvojiti.
Međutim, glavni razlog zašto su žene u Ruandi većina u parlamentu jest u državnom organiziranju ženskih pokreta. Žene poput Judith Kanakuze, pokojne feminističke šampionke, i organizacije koju je predvodila, Twese Hamne (Za žene), aktivnom mobilizacijom osigurale su da ravnopravnost postane glavni prioritet u postkonfliktnom ustavu. Ženske aktivistkinje uložile su izuzetan trud da uključe žene u obnavljanje države nakon genocida. Drugim riječima, ono što sada vidimo nije jednostavna posljedica konflikta ili velikodušnih muških lidera koji su svoja mjesta odlučili ustupiti ženama – riječ je o temeljitom i koordiniranom trudu svake pojedine žene.
Ovakve priče sadrže pouku za žene diljem svijeta, ali zapadnjački feministički pokret površno je shvatio značaj afričkih dostignuća, za razliku od, primjerice Islanda ili Australije, gdje su trijumfi ženskih pokreta česte teme rasprava. Rijetke su feministkinje koje se mogu poistovjetiti s afričkim, pogotovo ruandskim, ‘kolegicama’. Pitam se, gdje li je ta snaga sestrinstva?
Zapadnjački feminizam je raznolik, kao i afrički, naravno, ali zapadnjački pokret još uvijek je većinom odvojen od bitki koje vode – i dobivaju – žene u ostalim dijelovima svijeta. U ovom izuzetno povezanom svijetu potrebno je slušati glasove tih žena i, najvažnije, odbaciti ravnodušnost koja narušava napredak svih žena diljem svijeta.
Prevela i prilagodila Sara Sharifi
