U Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke kao dio ciklusa predavanja o Mariji Jurić Zagorki i ženskoj književnosti, u četvrtak 17. listopada, uz domaću rakiju i suhe smokve, priznata povjesničarka i istraživačica mr.sc. Lucija Benyovsky održala je predavanje o nedovoljno poznatoj splitskoj novinarki, publicistkinji, feministkinji i borkinji za ženska prava Vinki Bulić.
Prije samoga početka predavanja, kao svojevrstan uvod u život i djelatnost Vinke Bulić te povijesne situacije u kojoj je živjela i djelovala, pogledale smo kratak video.
Lucija Benyovsky istaknula je kako, nažalost, danas za Vinku Bulić jako malo ljudi zna, unatoč njezinoj angažiranosti između dva svjetska rata, ne samo na socijalnom polju i feminističkom/ženskom pokretu, već i na kulturno-prosvjetnom polju.
Podatke o Vinki, Benyovsky je skupila istražujući građu koja se odnosila na razdoblje od 1937. – 1941. godine u trogirskom arhivu. Osim toga, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, prva je, nakon 47 godina, dobila na uvid Vinkin dnevnik koji je bio zapečaćen sve do 2008. godine. Radi se o pet bilježnica Vinkinih zapisa, od 1926. – 1934. (smrti don F. Bulića) godine, koje je ispunjavala svakodnevno. Drugi skup zapisa odnosio na razdoblje 1941. – 1945. godine. Te zapise, poznate i kao ‘Ratni dnevnici’ počela je pisati na sam početak 2. svjetskog rata. Dnevnik do danas nije objavljen. Jedan od razloga neobjavljivanja dnevnika bila je i sama Vinkina želja, s obzirom na Ratni dnevnik u kojemu je spominjala mnoge onodobne istaknute političke ličnosti.
No, pisala je i o ratnim događajima za vrijeme ustaškog režima u Splitu, a vijesti je prikupljala slušajući radio, čitajući novine, razgovarajući s hercegovačkim izbjeglicama i sl. S obzirom na to, donosila je pojedine relevantne povijesne činjenice i podatke koji se ne spominju u povijesnim djelima i kronikama toga doba.
Vinka je rođena 1884. godine u vrlo uglednoj i poznatoj solinskoj obitelji Šperac. Pučku školu je završila u rodnom Solinu, a domaćinsku djevojačku školu pohađala je u Rijeci. Upravo zbog toga često je se nazivalo domaćicom, što je kao zanimanje navedeno i na njezinoj putovnici, iako su njezin društveni i kulturni rad, te velika zainteresiranost za široki spektar područja, daleko premašivali opsege kućanice.
Benyovsky, govoreći o Vinki Bulić, uklopila je njezino življenje i djelovanje u povijesni kontekst i politička zbivanja onoga doba. Tako napominje da se Vinka rodila u vrijeme kada je Dalmacija bila pod vlašću Austro-ugarske.
Bila je u braku s Matom Bulićem, nećakom dona Frane Bulića. Frani Buliću bila je asistentica i tajnica vodeći njegovu korespondenciju, sređujući arhiv, sve do njegove smrti 1934. godine.
“Imala je troje djece. No, o njezinu privatnu životu se vrlo malo zna, s obzirom da u svojim dnevnicima nikada nije pisala o privatnom, obiteljskom životu”, napominje Benyovsky.
Svoje prve radove, odnosno članke u časopisima počinje pisati i objavljivati već 1917. godine, kada piše za zagrebački list ‘Ženski svijet’ koji je uređivala Zofka Kveder Demetrović. Časopis je pod tim nazivom izlazio do 1920. godine, kada mijenjenja naziv u ‘Jugoslavenska žena’. Zofki je poslala i pismo u kojemu od nje traži informaciju o literaturi o ženama i ženskom pitanju na hrvatskom, odnosno srpskom prostoru. Zofka Kveder je odgovarajući na Vinkino pismo izrazila svoje nezadovoljstvo stanjem feminističkog pokreta u Zagrebu:
“Draga gospođo, Vaše me pismo veoma obradovalo. Živila prva hrvatska žena, koja se zanima za feminizam i predava o ‘Ženskom pitanju’. Tu u Zagrebu imamo mnogo spisateljica, novinarka, liječnica, profesorica, ali samo ja, sirota jadna, i k tomu još rodom Slovenka, tešem i gudim svoju pjesmu svake subote u ‘Agramer Tagblattu’. Zagrebčanke kao da ne osjećaju nikakove ženske solidarnosti, pa malo mare za feminizam…“.
Osim sa Zofkom Kveder, tijekom svojega života vodila je prepisku s mnogim znamenitim ženama svojega vremena, kao što su Ivana Brlić Mažuranić, Elza Kučera – književnica i kustosica u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, dr. Jelka Perić i mnoge druge.
Osim u ‘Ženskom svijetu’ pisala je ponajviše u splitskom ‘Novom dobu’, časopisu koji je izlazio od 1918. – 1941. g. Teme o kojima je pisala mogu se podijeliti u nekoliko područja, primjerice, pisala je o ženskom pokretu, političkoj situaciji u Splitu između dva svjetska rata, o Solinu kao svome rodnom mjestu, o planinarstvu (bila je članica i potpredsjednica splitskog planinarskog društva Mosor); pisala je članke o trogirskoj zagori koju je upoznavala za vrijeme svojih planinarskih ekspedicija, prigodne članke o Božiću, Uskrsu i sl., članke o etnologiji/etnografiji, arheologiji, don F. Buliću itd.
Također, pisala je i u časopisima ‘Hrvatska sloboda’, ‘Hrvatska revija’, ‘Hrvatska straža’, potom u ‘Jutarnjem listu’, ‘ Hrvatskom dnevniku’ i drugima. U Zadru je držala predavanja o narodnoj umjetnosti, koja su bila dobro posjećivana.
Što se tiče njezine aktivističke djelatnosti na području feminizma, bila je jedna od osnivačica feminističke organizacije u Splitu ‘Ženski pokret’, koja je djelovala od 1926. – 1929. godine, a koja se borila za priznavanje građanskih prava žena, tj. za pravo glasa. Zajedno s Jelkom Perić sudjelovala je na internacionalnom ženskom kongresu u Pragu 1927. g., koji je organizirala Mala ženska antanta – organizacija žena koju su 1923. osnovale ženske organizacije Jugoslavije, Bugarske, Čehoslovačke, Rumunjske, Poljske i Grčke.
“Krajem 1930-ih godina, nakon iznimno posjećenoga predavanja dr. Zdenke Smreke u Splitu, na kojemu Smreka govori o ravnopravnosti žena te potrebi za, osim kulturnog i karitativnog djelovanja, političkim djelovanjem žena, Vinka osniva društvo ‘Hrvatska žena'”, ističe Lucija Benyovsky.
No, s vremenom taj ženski pokret za pravo glasa postao je dio radničkog i komunističkog pokreta. Nakon 2. svjetskog rata, gotovo se zaboravilo na građanski ženski feminizam. Feministički pokret nestaje u socijalističkoj svakodnevici.
Osim u splitskom ženskom pokretu, bila je angažirana i u dobrotvornim karitativnim organizacijama, kao što je bila splitska ‘Javna dobrotvornost’ i ‘Općinski karitas’ osnovan krajem 19. st. Također, sudjelovala je u ‘Ženskoj zadruzi’, osnovanoj 1918. godine, koja je djelovala na kulturno-prosvjetnom planu – briga za nepismene, školovanje, organizacija higijene i sl.
Također, društvo ‘Hrvatska žena’ i Vinka Bulić angažirale su se kako bi pomogle siromašnom stanovništvu dalmatinske zagore, koje je u vrijeme između dva rata živjelo u strašnoj neimaštini – u selima bez struje, vode, u potpuno nehigijenskim uvjetima, bez školovanja. Prema tome, splitske žene članice navednoga društva organizirale su tečajeve za nepismene, posebice djecu, zdravstvene tečajeve, obučavale su žene za tkanje torbi koje bi poslije mogle prodavati, organizirale su školovanje i obrazovanje i sl.
Vinka Bulić bila je, nadasve zanimljiva, obrazovana i inteligentna žena koja je strastveno zagovarala priznavanje ženskih prava, te je bila svjesna položaja žene u društvu, bila je humanitarka, borkinja za ljudska prava; iznimno svestrana ličnost – od novinarke i feministkinje, pa sve do planinarke.
Zanimljiv dio njezine ličnosti koju za kraj predavanja spominje Benyovsky jest činjenica da je Vinka sama sebi napisala osmrtnicu. Bilo je to 1965. godine, kada je zaista i umrla u Splitu, u 81. godini života.
