Novi Obiteljski zakon je izazvao brojne polemike i u javnosti i u struci. Mnogi su već ranije analizirali prijedlog novog OZ-a, no mi ćemo se ukratko osvrnuti na dijelove koji se izravno ili neizravno odnose na regulaciju nasilja nad ženama u obitelji.
Možemo reći kako je kroz povijest Vlada RH donošenjem i usvajanjem zakona i politika u području obiteljskog nasilja nad ženama poduzela ključne korake potrebne za suzbijanje tog problema (ZZNO, Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Nacionalna politika za ravnopravnost spolova…).
S druge strane, većinom su feminističke nevladine udruge svojim akcijama u javnosti pridonijele postavljanju tog problema na dnevni red politika. Između državnih i nevladinih aktera se s vremenom razvila korektna suradnja koju je potrebno dodatno razvijati.
Većina vladinih aktivnosti do sada se smatra pozitivnim napretkom prema boljoj regulaciji problema obiteljskog nasilja nad ženama, no iako usvojeno, zakonodavstvo nailazi na poteškoće prilikom njegove primjene od strane ostalih državnih aktera.
Predmet naše analize je prijedlog novog Obiteljskog zakona u tezama koje se mogu izravno ili neizravno odnositi na zaštitu žena od nasilja u obitelji te pokušavamo uočiti koje su bitne promjene.
Ministarstvo socijalne politike i mladih je u svibnju 2013. izradilo teze za nacrt prijedloga Obiteljskog zakona i nacrt prijedloga iskaza za Obiteljski zakon, o kojima se zatim vodila javna rasprava.
Teze za nacrt prijedloga Obiteljskog zakona pod prvom točkom uređuju pitanja razvoda. Navodi se kako je potrebno “po uzoru na suvremene pravne sustave u Europi i svijetu uvesti nove mehanizme kojima se omogućuje individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda ili prestanka životne zajednice djetetovih roditelja”. Cilj je, prema izjavi šefice radne skupine za izradu Prijedloga OZ Branke Rešetar: “poštivanje autonomije roditelja i njihovog ustavnog prava i slobode da samostalno odlučuju o odgoju djece s tim što će država nadzirati njihov dogovor na način da će ovjeravati ove planove roditeljske skrbi”.
Prioritet je edukacija i obavezno savjetovanje obitelji prije razvoda braka ili prestanka izvanbračne zajednice te pomicanje odgovornosti na roditelje koji bi sami ili uz stručnu pomoć države prilikom obaveznog savjetovanja i dobrovoljne medijacije uredili svoje odnose u obitelji. Cilj je spriječiti “nepromišljene i brze razvode brakova u kojima postoje maloljetna djeca. U skladu s tim, u tezama je navedeno kako se smatra potrebnim “na određeno vremensko razdoblje (6 mjeseci) onemogućiti razvod bračnim drugovima koji nisu postigli sporazum o pravnim posljedicama razvoda braka u odnosu na djecu. Ovo razdoblje također ima funkciju potaknuti bračne partnere/ice da potraže pomoć obiteljskog medijatora koji će im pomoći postići sporazum o planu o ostvarivanju roditeljske skrbi, a isto tako ih može potaknuti da potraže pomoć bračnog terapeuta/kinju radi prevladavanja bračne i partnerske krize”. Iz tog razloga se predlaže uvođenje dvaju novih instrumenata: obavezno savjetovanje prije pokretanja postupka za razvod braka i obiteljsku medijaciju.
{slika}
Predlaže se uvođenje obaveznog savjetovanja prije postupka razvoda i prije drugih sudskih postupaka u vezi s djecom pri čemu bi država trebala omogućiti (izvan)bračnim partnerima/icama stručnu pomoć prije pokretanja sudskih postupaka. Potrebno je najprije sporazumno odrediti individualne potrebe djece i roditelja i plan o roditeljskoj skrbi izvan sudskog postupka, da bi potom u sudskom postupku te odredbe dobile snagu kao ovršna isprava.
Ako tijekom obaveznog savjetovanja ne bi došlo do sporazuma i plana o roditeljskoj skrbi između (izvan)bračnih partnera/ica, njih bi trebalo uputiti na predmedijacijski sastanak. Obiteljska medijacija bila bi učinkovit alternativni sustav rješavanja obiteljskih sporova i dolaska do sporazuma o planu o roditeljskoj skrbi, a morala bi biti moguća u svim stadijima sudskog postupka. “Uvodimo medijaciju kao jedan od postupaka za rješavanje konfliktnog razvoda i mehanizme za sankcioniranje manipulativnog roditelja” izjavila je ministrica socijalne politike i mladih, Milanka Opačić. Primjedbe na obiteljsku medijaciju odnose se prvenstveno na slučajeve u kojima se javlja obiteljsko nasilje. Prilikom takve situacije, krajnje je neprimjereno onemogućavanje pokretanja brakorazvodne parnice, jer se ne radi o lakomislenoj i brzoj odluci.
Komparativna iskustva ističu prednosti obiteljske medijacije za većinu obitelji (veća autonomnost odlučivanja sudionika medijacije, promicanje najboljeg interesa djeteta, smanjenje financijskih troškova sudskog postupka), no one se ne odnose na u slučajeve u kojima postoje elementi obiteljskog nasilja.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u prijedlogu Obiteljskog zakona kazala da je upravo čl. 332 prijedloga Obiteljskog zakona o neprovođenju obiteljske medijacije u slučajevima obiteljskog nasilja nejasan te da je potrebno precizirati što čini dokaz o nasilju u obitelji. Njezina izjava jasno izražava stav o medijaciji: “Ovakva formulacija predstavlja potencijalnu opasnost za žrtve nasilja (koje su uglavnom žene, jer se radi o rodno uvjetovanom nasilju) koje žele napustiti zajednicu u kojoj su izložene nasilju odnosno razvesti se od nasilnika. Ukoliko se kao dokaz potreban za neprovođenje medijacije bude tražila pravomoćna sudska presuda o počinjenom nasilju, žrtva može biti stavljena u poziciju da mora čekati i više mjeseci, pa i koju godinu, prije nego brak iz kojeg želi izaći zbog nasilja bude razveden”.
{slika}
Dalje, pod trećom točkom teze za nacrt o Prijedlogu OZ-a se uređuju pitanja susreta i druženja s djecom. Naime, navodi se kako bi se “Roditelju koji ne stanuje s djetetom, za razliku od sadašnjih nedorečenih normativnih formulacija, zakonom izričito zajamčiti pravo i odrediti dužnost da ostvaruje osobne odnose s djetetom, a roditelj koji stanuje s djetetom treba imati jasnu zakonsku dužnost omogućiti i poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s odvojenim roditeljem”.
Takva formulacija je zaista upitna ukoliko se radi o slučaju obiteljskog nasilja, posebice u izrazito konfliktnim situacijama u kojima je roditelj štetan utjecaj za dijete, ali i opasnost za drugog roditelja, odnosno majku. Isto tako, nisu uzeti slučajevi u kojima dijete radi potonje situacije jednostavno odbija susret s roditeljem. Iz udruge B.a.b.e. smatraju da je kod uređivanja odredba o susretima i druženjima važno uočiti kako je teza o dužnosti poticanja ostvarivanja odnosa s djetetom, tj. dužnost roditelja (koji ne živi s djetetom) da ostvaruje osobne odnose s djetetom i dužnost roditelja (koji živi s djetetom) da potiče ostvarivanje osobnih odnosa s odvojenim roditeljem “vrlo opasna i podložna različitim zlonamjernim konstrukcijama. Postoji realna opasnost da institucije, kada je situacija izrazito konfliktna, a same ne nalaze rješenje, ovakvom dijagnozom i kvalifikacijom strankama i djetetu nanesu ogromnu štetu”. Stoga smatramo kako je potrebno više razmisliti o interesu djeteta jer se ne može govoriti o tome da je poželjno poticati susrete djeteta s roditeljem koji je počinio nasilje u obitelji.
Zbog čega regulacija problema nasilja nad ženama u Hrvatskoj ne funkcionira bajno? Iako zakonodavni okvir postoji te se čini kako se Prijedlogom novog OZ želi napraviti pomak prema naprijed, implementacija normativnog okvira nije na visokoj razini. Jedan od razloga tog problema je i neravnopravni odnos između državnih i nevladinih aktera.
Bez nevladinih udruga je nemoguće potpuno funkcioniranje sustava koji se bavi regulacijom obiteljskog nasilja nad ženama jer su upravo nevladini akteri informatori i edukatori javnosti, izravna podrška žrtvama obiteljskog nasilja te poveznica između njih i dužnosnika koji pišu zakone u uredima i nisu uvijek svjesni događaja “na terenu”. Kočenje rada tih udruga, među koje ćemo ubrojiti i skloništa, savjetovališta i druge servise za pomoć ženama (zbog nedostatnih izvora financiranja, problema sakrivanja lokacije skloništa i sl.) jest velik kamen spoticanja u rješavanju problema obiteljskog nasilja.
Također, velika je zapreka nekoordiniranost u radu državnih tijela (te suradnja s nevladinim udrugama) te popratni sudski procesi koji traju godinama. Nedostatna je edukacija različitih struka (od policije, centara za socijalnu skrb itd.) u koju je nužno uložiti novac, vrijeme i stručnjake kako bi se efikasnost sustava povećala. Dok se ne poduzmu koraci koji će ozbiljno poraditi na konkretnoj implementaciji strategija, planova i zakona koji se tiču regulacije obiteljskog nasilja nad ženama, dotad će i dalje statistički podaci o žrtvama obiteljskog nasilja ukazivati na ozbiljan problem u hrvatskom društvu.
Novi Obiteljski zakon možda najavljuje revolucionarne promjene koje će napraviti značajan korak u rješavanju tog problema ali, s trenutnog gledišta koje ukazuje na neke nelogičnosti novog zakona (koje očigledno neće biti izmijenjene), vrijeme će pokazati hoće li on funkcionirati u praksi.
